Za one koji ne znaju, “Zašto smo manje plaćene” je i naslov moje prve knjige koju sam u suradnji s V.B.Z.-om objavila još 2012. godine.

Što bih danas s tom knjigom, koja je, usput rečeno, objavljena prije uspješnice Sheryl Sandberg “Lean in”, napravila drugačije?

Kao prvo, ne bih je nazvala „Zašto smo manje plaćene“. Pitate se zašto?

Taj je naslov, između ostalog, već na prvu i prije čitanja, odbio mnoge čitateljice i to ne samo odbio već i uzrujao. Bez da su pročitale i jedan ulomak knjige upuštale su se sa mnom samo temeljem naslova u žustre rasprave o tome kako to nije točno i kako žene u Hrvatskoj nisu manje plaćene. Ne samo u Hrvatskoj – znale su one sa stopostotnom sigurnošću da žene nigdje u svijetu nisu manje plaćene i da smo si mi sve to umislile. Išlo je čak do toga da su tvrdile kako je muškarcima danas čak teže, jer nama zapravo ništa ne nedostaje, a svo nezadovoljstvo je, čini se, posljedica našeg beskonačnog PMS-a i vražjeg karaktera koji stalno te jadne muškarce želi promijeniti, prometnuti u nešto drugo, natjerati ih, zamislite, da nam barem pridrže taj još jedan kut kuće pa da raspodjela dužnosti i odgovornosti bude koliko-toliko poštena. Nečuveno!

Tada sam bila tražena od novinara, kako iz tiskovina, tako i iz elektronički medija, jer sam bila valjda jedina kojoj feminizam nije bila profesionalna orijentacija ili nije bila političarka, koja je bila na direktorskoj poziciji u privatnim međunarodnim kompanijama, a otvoreno je razgovarala o tome. A zamislite – još sam se i otvoreno kitila s f – riječi – ne nije „fuck“  to je bilo tada za žene puno primjerenije – ja sam se nazivala feministicom. Ajoj!

U nekoliko godina tih rasprava i uvjeravanja žena da jesmo manje plaćene toliko sam se iscrpila da sam na neko vrijeme potražila odmor pišući romane. No, ne može čovjek pobjeći od svog karaktera i tamo sam se doticala žene i njene uloge u društvu.

 

Što se promijenilo u međuvremenu?

Drago mi je vidjeti da se sve više žena otvoreno i glasno bavi ovom temom i da su sve više svjesnije problema, njegovog izvora, kako ga riješiti i naše vlastite uloge u tome. Neke su danas u tome puno uspješnije od mene jer su to izabrale kao svoj poziv i bave se time puno radno vrijeme. Ja i dalje svoj poziv koristim kao platformu s koje ženama pokušavam objasniti kako da uopće znaju i provjere jesu li manje plaćene i kako se mogu izboriti za sebe.

Jer jedan od glavnih razloga zašto smo manje plaćene je da mi same ne želimo znati i priznati si istinu. Kako da se borimo protiv nečega za što smo uvjerene da ne postoji? Korijeni takvih obrazaca pak leže duboko u našem odgoju, u odgoju naših majki i naših baka. Dubok je taj korijen i nije to lako iščupati. Čupamo ga najčešće mi koje u djetinjstvu nismo sputavane, čije su majke, bake tetke ili neke druge žene u obitelji bile odlučne i snažne žene koje su nam bile uzori. Čupamo ga mi koje nismo naučene da postoji nešto što djevojčice ne smiju ili ne mogu, a dječaci smiju i mogu, koje smo odgajane da znamo prepoznati kad je šutnja zlato, a kada krimen. Čupaju ga i one koje su posve drugačije odgojene, ali su s vremenom same uvidjele da je to pogrešno i njima je sigurno puno teže.

Jer ako te od malih nogu uče da ti je za financijsku stabilnost i sigurnost najvažnije dobro se udati, biti lijepa, bujne prednjice i stražnjice, plodna i podložna, čipiraju te osjećajem manje vrijednosti zbog spola, odnosno tvoju vrijednost mjere vrijednošću tvoje maternice, kako se iščupati iz tih obrazaca i postati samouvjereno, samostalno ljudsko biće svjesno svoje vrijednosti?

Zato ne čudi da već na razgovoru za posao žene same traže značajno nižu plaću od muškaraca – uz iste kvalifikacije i za isti posao, a čak i ako imaju bolje kvalifikacije. U to sam se i osobno uvjerila jer čitavu karijeru radim kao menadžerica za ljudske resurse u velikim kompanijama. Dugo vremena imala sam samo jedan primjer da je za isti posao i istu poziciju uz iste kvalifikacije kandidatkinja tražila više od svoje muške konkurencije. Veseli me što unazad par godina to više nije usamljeni primjer. No, i dalje u takvim slučajevima čujem za takve kandidatkinje da su „bahate“, dok se za muškarce traže opravdanja u npr.  njihovom bogatom iskustvu, a nikako ih se ne optužuje za „prevelike apetite“. Srećom sam uvijek radila i radim u kompanijama koje se zalažu za transparentne sustave plaća s kojima je puno teže raditi takve razlike po spolu. Transparentni sustav plaća jedan je od ključeva za smanjenje nejednakosti u plaćama između muškaraca i žena, a mogla bih sada nabrojiti još čitav niz mehanizama i institucija koje su nužne kako bi se ta nejednakost smanjila ili jednom i uklonila. No i u svojoj knjizi kao i  u svim svojim predavanjima naglašavam da smo u svemu tome najvažnija karika upravo mi  – žene. Mi smo prve koje se moramo boriti za sebe, jer ako mi nećemo, zašto bi netko drugi? Ako mi same govorimo da je nejednakost u plaćama mit, zašto bi nam muškarci trebali dokazivati suprotno i voditi naše bitke? Iako su nam danas muškarci sve veća podrška u nastojanjima da zatvorimo razliku u plaćama. Shvatili su mnogi da će to utjecati i na njihove majke, žene, sestre, kćeri, prijateljice…

Manje smo plaćene jer nas se od malih nogu uči da je najvažnije da smo mirne, tihe, pristojne, poslušne, lijepe, šutljive, podložne i da je novac nešto o čemu bi se za nas treba pobrinuti netko drugi. Ne uče nas o novcu niti kako ga zaraditi i raspolagati s njime. Ne uče nas koliko je važno da smo financijski neovisne, uče nas da se ne namećemo i da se lijepo smiješimo kao da ćemo od toga zaraditi za dostojanstveni život. Kao da nas sve čeka nekakav šeik koji će se za sve pobrinuti. Dječake pak uče kako da budu glasni, jasni, probitačni, kako da zarađuju, izbore se za sebe i koliko je važno imati novac i prestiž u društvu. Kao da im o tome život ovisi. I dok dječake jačaju i daju im glas, nas svjesno ili nesvjesno putem stotine iskrivljenih društvenih obrazaca oslabljuju i uzimaju nam glas, ako se, kojim slučajem, pobunimo. I ono najgore – dječake uče i da će i oni biti manje vrijedni ako će njihova partnerica zarađivati više od njih.

S vremenom mnoge povjeruju da su manje vrijedne, manje pametne, manje sposobne, da moraju birati između djece i karijere ili će biti loše majke, da ne smiju tražiti pomoć od partnera jer niti će one tada biti „prave“ žene, niti oni „pravi muškarci“. Uz stopu razvoda u Hrvatskoj nije uopće rijetko da se mnoge odjednom probude kao samohrane majke i na grubi način nauče vrijednost novca.

Zato ne smijemo bježati od vlastite odgovornosti za zatvaranje razlika u plaćama, a ako imamo djecu ta je odgovornost još veća bez obzira kojeg su spola. Niti je u redu da sinove odgajamo isključivo kao buduće skrbnike svojim partnericama i namećemo im težak teret neuspjeha ako u tome ne uspiju, niti je bezopasno da kćeri odgajam u ružičastom oblaku u kojem ne trebaju preuzeti odgovornost za sebe i svoj život. 

Na kraju ne treba zaboraviti da nitko od nas nije otok. Ako ste kojim slučajem vi u boljoj poziciji i doista niste manje plaćene, to je sjajna vijest, no nemojte zbog toga ovu važnu temu smatrati izlišnom i pretjeranom. Da sam sudila po sebi i ja bih rekla da nije točno da su žene manje plaćene. Ne može vas i ne treba nitko natjerati da pomažete, ali  – nemojte ni odmagati. Svoju knjigu napisala sam upravo zato jer ja jesam dobro plaćena  – intenzivno sam se bavila tom temom, promatrala obrasce i uočila što me vuče nazad, a što gura naprijed pa sam to odlučila podijeliti s onima koje zanima. Još učim.

 

Autorica: Gordana Frgačić 

Foto: Ingram Image