Upravo čitate
Zašto nam se ovo sve događa? Živimo kao robovi vlastitih odabira i posla, a nemamo vremena za druge

Zašto nam se ovo sve događa? Živimo kao robovi vlastitih odabira i posla, a nemamo vremena za druge

korona kriza

Već neko vrijeme želim ovako javno napisati svoje mišljenje o situaciji koja se događa i zapravo stalno nailazim na sinkronicitete – puno istomišljenika, istih tema, stavova i nešto u meni me gura da izađem iz ljušture svojih uvjerenja i strahova.

Jučer ujutro oko 6 i 30 sati probudio me potres. I u tom buđenju iz sna, u strahu od onog što vidim i osjećam, u strahu od svih misli koje mogu u tako kratkom trenutku proći kroz glavu osjetila sam kao da neka velika ruka izlazi iz središta Zemlje i gura nas, trese nas i zove na buđenje. Doslovno. I kao da želi pitati Koliko vam poziva još treba?

Čitajući objave ljudi koje pratim, onih koji me motiviraju, inspiriraju i koji mi pomažu da u svemu ovome sačuvam zdrav razum i mir, pronalazim i snagu da se odupirem strahu koji me kao i sve vas obuzima. Ali ono čega se više bojim je što ako se ne probudimo? Što ako većina ne čuje poziv? Vjerujem da sve ovo što se događa ima dublji smisao. A ne uviđamo ga.

Rodili smo se. DOBILI smo na korištenje zrak koji dišemo, sunce koje nas grije, more u kojem se volimo kupati, kišu koja nam zalijeva vrtove, šume koje nam daju kisik, inspiraciju i mir.

DOBILI smo zemlju koju možemo obrađivati da bi imali hranu koja nam daje energiju za život.

DOBILI smo mjesec, zvijezde.. vid da vidimo ljepotu svega toga, njuh da možemo osjetiti miris prirode u proljeće, miris kiše, poljskog cvijeta, bogate blagdanske trpeze. Dobili smo sluh da možemo čuti glas drage nam osobe, smijeh svoga djeteta, pjev ptica, šum valova, otkucaje srca.. dobili smo osjet dodira da možemo osjetiti zagrljaj, toplinu, ljubav. Dana nam je mogućnost da živimo život punim plućima. Da uživamo. Da budemo sretni. Da volimo. Da dijelimo ljubav s drugima, osmijeh, sretne trenutke. Da stvaramo uspomene. Dana nam je mogućnost da živimo na ovoj prekrasnoj planeti. Dana nam je mogućnost da vidimo, čujemo, osjetimo, posjetimo egzotične lokacije, visoke planine, dubine mora i oceana, da oplovimo svijet.

A mi? Kako živimo? Kako se odnosimo prema sebi? Prema drugima? Prema svijetu i planeti? U što smo se pretvorili?

Živimo kao robovi vlastitih odabira, robovi posla, laptopa i mobitela. Prezauzeti smo jedni za druge. Nemamo vremena jer stalno moramo žuriti, stalno obavljati 100 stvari istovremeno. Jedemo u hodu, prerađenu hranu, bez energije, mirisa, okusa. Živimo na autopilotu. Ne osjetimo emocije, ni svoje ni tuđe, ne čujemo pjev ptica u proljeće, ne vidimo zalazak sunca, ne osjećamo… ništa.

Odvojili smo se od sebe i od drugih. Odvojili smo se od prirode.

Koliko je vas u ovoj situaciji promislilo i upitalo se – čemu i zašto sve ovo? Nije li ovo možda poziv na buđenje? Poziv na podizanje svijesti čovječanstva? Poziv Planete Zemlje koja kaže: Stani. Poslušaj. Osjeti. Osjeti miris, zvuk, emociju. Budi ovdje i sada. Uživaj.

Nije li ovo možda poziv Zemlje nama da razmislimo što joj radimo? Zagađujemo okoliš svim i svačim pa se čudimo što je pitke vode sve manje, zrak sve zagađeniji, more sve prljavije, a mi bi se kupali? Gradimo nebodere, pretvaramo sve u beton, krčimo šume pa se žalimo na nedostatak kisika i previše smoga? Svi bi čist zrak, a nitko se ne bi vozio biciklom na posao? Životinje izumiru, a mi se čudimo? Ukrali smo godišnja doba kao što je Grinch ukrao Božić pa se i dalje čudimo kako to da je jedan dan ljeto, a drugi dan zima?

Svjedočimo potresima, poplavama, požarima, vjetrovima i olujama. A što je to? Priroda traži balans. Teži ravnoteži. I ne može više podnositi sve ovo što joj činimo.

A mi? Jesmo li svjesni? Kakav svijet želimo ostaviti našoj djeci i svima koji dolaze iza nas? Koja ste generacija? Kad ste rođeni? Ostavljate li svijet onakvim kakav je bio kad ste se rodili? Možda je i tada bilo ratova i raznih nepogoda, ali je li priroda bila ovakva? Onečišćena, zagađena?

Možda će Vas zanimati
poduzetnik

Svijest ljudi je ključan pojam. Buđenje iz ovog nesvjesnog stanja u kojem živimo kao robovi samoga sebe. Povratak prirodi. Život u blizini šume, jezera, dalje od užurbane vreve u skladu s prirodom. Buđenje u zoru, lijeganje kad sunce zađe. Život uz mali vrt u kojem sadite svoje biljke koje vam služe kao energija i hrana. Život uz ljude za koje imate vremena i koji imaju vrijeme za vas. Za osmijeh i veselje. Više druženja. Ne žele svi možda živjeti u kući, neke privlači gradska vreva i u redu je. Ali kolika doza grada, a kolika doza prirode?

Ravnoteža u svemu. I nema brige.

A mi smo napravili sve da budemo izvan ravnoteže. Sad nas priroda podsjeća i pita – što želite? Za sebe? Za druge? I možda je baš ovo pravi trenutak da zastanemo i zapitamo se, svatko za sebe u tišini: Gdje idem? Gdje želim stići? Što želim postići? Što ostavljam iza sebe? Kako mogu drugima pomoći da i oni pronađu svoj put?

Samo želim potaknuti na promišljanje, ništa drugo. Svatko ima svoje mišljenje i stavove izgrađene na temelju svojih uvjerenja. I svatko će u ovim redovima pročitati drugačije poruke. Ne one koje sam napisala ja, nego one kakve nosi u sebi.

Piše: Anita Radičev; anita.radicev@gmail.com

Foto: Pixabay

 

Napomena: nisam financijski niti investicijski savjetnik stoga ono što pišem ne predstavlja takav savjet. Za takvo nešto potražite pomoć stručnjaka. Teme koje obrađujem imaju za cilj potaknuti vas na razmišljanje o važnosti osobnih financija. Za točnost podataka ne mogu garantirati, pa svakako savjetujem da sve prije provjerite prije no što se odlučite za bilo kakvu akciju.
POGLEDAJ KOMENTARE (0)

Ostavi Komentar

Your email address will not be published.

2020. © Žene i novac - Sva prava pridržana.

Vrati se na vrh