Upravo čitate
Vrijedim. Dovoljna sam. Svima treba pohvala, priznanje i podrška, zar ne?

Vrijedim. Dovoljna sam. Svima treba pohvala, priznanje i podrška, zar ne?

samopouzdanje

Uzmite dvije teglice i stavite ih jednu pored druge i u svaku zasadite po jednu, istovjetnu biljku. Zalijevajte ih podjednako i neka imaju istu količinu svjetla, ali jednoj od te dvije biljke svakoga dana recite da je posebna, da se pažljivo brinete za nju, da je volite.., drugoj nemojte.

Već znate koja će od te dvije biljke više napredovati. Možda jedva primjetno, ali biljka kojoj ste svakoga dana upućivali pažnju, napredovat će više.

Zašto mislite da bi s ljudskim bićima, s djecom trebalo biti drugačije?

Djetinjstvo i osjećaj nesigurnosti

Često ljudi koji osjećaju nesigurnost ili nemaju dovoljno samopouzdanja smatraju da njihovo odrastanje ni po čemu nije drugačije od djetinjstva neke druge djece. Oni gledaju na svoje djetinjstvo kao normalno jer smatraju da u njemu nije bilo trauma. Vrlo često se ti isti ljudi osjećaju i krivima za svoj osjećaj nesigurnosti, smatrajući da je u njima greška jer za njih je trauma samo ono što su čuli, vidjeli ili pročitali u nekoj knjizi ili na vijestima kada netko teško zanemaruje ili zlostavlja svoju djecu.

No uzmimo sljedeći primjer: recimo da ste odrastali u susjedstvu u kome je živjela i djevojčica koja je nekoliko sati dnevno svirala klavir. I možda ste, odrastajući uz te zvukove klavira, nekoliko puta čuli svoju mamu (ili tatu) kako izgovara: Zašto i ti nisi takva (ili takav)? Zašto ti nisi toliko dobra, vrijedna i disciplinirana kao ona? Nekoliko puta čuti tu rečenicu sasvim je dovoljno.

Možda ste u svome razredu imali dječaka koji je već s devet godina osvojio nagradu na natjecanju iz matematike ili je njegov sastavak objavljen u lokalnim novinama. Vaša učiteljica je prepuna ponosa svojim učenikom, neprestano isticala kako je on vrijedan i kako će daleko dogurati. Odlično za njega, ali što ako ste vi pritom bili sasvim prosječan đak, koji muči muku s matematikom i sastavcima iz hrvatskog? Što ako ste bili dijete koje je, slušajući pohvale drugoj djeci, iz tih pohvala drugima dobivalo osjećaj vlastite prosječnosti, misleći o sebi svaki puta sve više i više kako se po ničemu dobrom ne ističe da bi zaslužio bilo kakvu pohvalu? Svako je u nečemu dobar samo ja ništa ne radim bolje od drugih. Poznato?

Za dijete tako nešto može biti trauma. Može i ne mora. Ovisi o toliko puno stvari..

Jer možda ste imali oca koji je od svojih roditelja naučio da se djeca odgajaju čvrsto, stegom i disciplinom. Nikada vas nije udario, ali vas nije niti pohvalio jer je za njega vrijedilo pravilo da će pohvala pokvariti dijete. I možda ste isto tako od njega često čuli rečenicu: Pa ni mene nitko nije mazio i što mi fali?

Nisu vas morali zatvarati u podrum i puštati da klečite na kukuruzu da biste, kao odrasla osoba, proveli život u pokušajima da svima oko sebe dokažete da ono što radite vrijedi i zaslužuje pohvalu.

Sasvim je dovoljno i to da ste čuli BILO koji oblik rečenice: Pa što ti fali? Nikada nisi bio gladan niti bos…

Djetetu treba POHVALA. Treba mu POTICAJ I PODRŠKA.

I ako je niste dobili dok ste odrastali u mjeri u kojoj je to VAMA bilo potrebno, a svako dijete je drugačije, vi ste kao ona biljka s početka teksta.

Narasli ste, ali imate osjećaj da su druge biljke zelenije i njihovi cvjetovi ljepši.

To može i ne mora biti istina, no vrlo često zaboravljamo jednu stvar: djeca ovise o svojim roditeljima, učiteljicama, o svojim autoritetima da im oni zadovolje SVE njihove potrebe jer se niti jedno dijete ne može brinuti samo za sebe i dati si ono što mu treba, ali..

Koliko imate godina? Koliko dugo vam više ne trebaju roditelji da bi vas odveli kod liječnika ili kupili novi par hlača? Pa zašto onda još uvijek čekate da vam netko drugi kaže da ste nešto napravili dobro ili da ste posebni, jedinstveni, neponovljivi i unikatni upravo ovakvi kakvi jeste?

Jer na svijetu ne postoji niti jedna druga osoba poput vas, zar ne?

Možda će Vas zanimati
Alexander Mils Lcphgxs7pww Unsplash

I to je dovoljno. Dovoljno za početak i da pohvalu uputite sami sebi.

Možda vam je trebala pomoć vaših roditelja da naučite hodati i jesti, ali za izgraditi vlastito samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti, oni vam više nisu potrebnivi ste si sami dovoljni.

Za početak, a ako zatreba nadogradnja, potražite terapeuta 🙂

 

Piše: Iva Mladenić Radošević, iva.mladenic.radosevic@gmail.com, terapeutkinja brze transformacije, certificirana klinička hipnoterapeutkinja, www.transformirajse.com

 

 

Napomena: nisam financijski niti investicijski savjetnik stoga ono što pišem ne predstavlja takav savjet. Za takvo nešto potražite pomoć stručnjaka. Teme koje obrađujem imaju za cilj potaknuti vas na razmišljanje o važnosti osobnih financija. Za točnost podataka ne mogu garantirati, pa svakako savjetujem da sve prije provjerite prije no što se odlučite za bilo kakvu akciju.
POGLEDAJ KOMENTARE (0)

Ostavi Komentar

Your email address will not be published.

2020. © Žene i novac - Sva prava pridržana.

Vrati se na vrh