Što mi je baka priznala da si najviše zamjera u životu? - Nije se izborila za sebe i nikad nije rekla što misli i osjeća
Trenutno čitate
Što mi je baka priznala da si najviše zamjera u životu? – Nije se izborila za sebe i nikad nije rekla što misli i osjeća

Što mi je baka priznala da si najviše zamjera u životu? – Nije se izborila za sebe i nikad nije rekla što misli i osjeća

Gošća Kolumnistica
v veldic

Prošao je jedan period u kojemu sam skupljala iskustva, promatrala, zavoljela, pala, dignula se, stresla prašinu s koljena i krenula dalje…

Prava sam sretnica jer mogu tako reći. Jer tako i je. Tako se dogodilo, tako osjećam.

Zašto sam sretnica? Zato jer sam uspjela. Uspjela sam se izboriti za sebe, uspjela sam naučiti lekciju i, još sada, svakim danom, sve je čišća slika iskustva kojeg sam proživjela.

Hvala ovom iskustvu koje me vratilo na put koji mi pripada. Na put u kojem svoje emocije, svoj komadić mudrosti, mogu i želim staviti na papir jer me vuče. Ono u meni vapi za papirom. Vapi da bude ispričano pa možda nekome dotakne srce, pomogne, nekoga vrati na pravi put.

Sinoć sam bila kod bake koja ima 87 godina i nemoćna je, slaba, ovisna o drugima.

Tijelo se potrošilo, ali njen razum čist je kao suza koju je sinoć pustila iz svojih dječje čistih plavih očiju koje su me gledale milo i koje su mi govorile kako je njeno srce za života žudilo da bude primljeno, shvaćeno, prihvaćeno

Vratila se u prošlost koja njoj neda mira, pričala mi svoja iskustva s mužem, s obitelji u koju je došla sa 17 godina.

Žao mi je bilo jer baka u toj priči nije bila sretna. Nije mi imala ništa lijepo za reći. Imala je potrebu reći ono što joj leži na srcu.

Rekla mi je kako joj je žao jer se nije izborila za sebe. Nije mogla jer se bojala. Vremena su bila teška, jedva se preživljavalo i trpila je sve kako bi opstala njena obitelj koju je tako mlada osnovala. Jer je morala.

Nikada prije mi nije rekla ono što sam sinoć čula. Možda njene riječi prije ne bi mogle doprijeti do mene kao što su sinoć.

Njena tuga, njen tihi glas, njezine želje, njezine misli ostale su zakopane duboko u njoj. U toj mladoj ženi. 

Od svega što si zamjera u životu i zbog čega se kaje, jedino je to jer nije pustila glas.

Misli da je u nekim trenucima trebala pustiti glas jer bi se neke stvari promijenile. Čak i vezano za njenu djecu koju je svojom tišinom zakinula. Jedino to ta krhka i nježna žena sebi zamjera. Jedino to.

Ja sam je probala utješiti kada sam joj rekla kako je tako očito trebalo biti. Samo je tužno slegnula ramenima. Nisam bila sigurna u to što sam rekla kada sam je htjela utješiti. Nisam, zato jer je potpuno razumijem. Dirnula me u središte mog bića koje je trebalo sinoć čuti njenu ispovijed.

Dirnula me jer sam i sama prošla kroz iskustva u kojima je u meni sve ostalo zakopano. Riječi su ostale duboko u meni, neizrečene, a htjela sam reći, nisam dobila priliku. Ušutkali su me.

Ne, nisam htjela nikome govoriti što da radi, kako da se ponaša. Nemam pravo na to.

Htjela sam reći kako nečije riječi ili, još gore, nečija šutnja, utječu na moje srce, utječu na sve ono što znam, ono što jesam.

Kada sam skupila hrabrosti i rekla, bila sam odbijena. Neshvaćena. Odbačena.

To je ono čega se i moja baka bojala, a ona u svojoj situaciji, u svom siromaštvu, u svojoj nemoći, nije imala kuda. Nije imala izbor jer bi svojim izborom možda djeci uzela sigurnost koja im je trebala.

Ja danas imam pravo izbora i zahvalna sam životu jer imam.

U bakinim očima ja vidim sebe. Ženu. Blagu, nježnu, krhku, a iznenađujuće hrabru.

Jer, što je hrabrost?

Dati sebe, cijelim bićem, bez kalkulacija, iskreno, čisto, znajući da to sve što dajem netko može iskoristiti, odbaciti, a gle, ja svejedno dajem.

Ako moje riječi netko ne može primiti, a često ne može jer su uvijek iskrene, iz srca i tako iskrene dođu i do drugog bića koje u mojim riječima vidi samo sebe i stane, prestraši se jer očito – nije mu lijepo ono što vidi.

Više
Suvremena žena

Da, jedni drugima smo ogledalo i svi nosimo svoju priču, neku svoju duboku zakopanu bol koje se ne želimo osloboditi. Isto kako u nekim trenucima vidimo najljepšeg sebe u očima drugih, tako često moramo i prihvatiti onu sliku koja nam se ne sviđa. I jedno i drugo potrebno je i nije suprotno, već vode istome. Vlastitoj istini.

Jer, da bi došli do slobode, sva ta nakupljena bol, sve ono što mislimo da jesmo, mora izaći van, kako bi se očistio prostor u nama, kako bismo došli do sebe.

Žao mi je kada me netko ne čuje, ali sretna sam jer sam rekla. Jer sam pustila svoj glas.

Nije na meni kako će to drugo biće prihvatiti.

Ja sam sve svoje dala.

Razumijem bol koju baka osjeća tako dugi niz godina i, iako se neke stvari možda ne bi promijenile i da su bile izrečene jer ih druga strana nije spremna čuti, nama je bitno da ih kažemo, da nas ne guše, da budemo slobodni.

I, ako netko ne želi i ne može čuti ono što mi leži na srcu te ako sam zbog toga odbačena. Neka sam.

To je luksuz koji si ja danas mogu priuštiti, to je moje iskustvo od kojeg ću naučiti.

Moja baka to nije imala, ali zato joj nitko nije mogao uzeti ljubav, ljepotu, nježnost i blagost koju ima u sebi i to je ono bitno. Onaj čisti pogled, ispran od suza, u kojem prebiva ono što je vječno.

Jer – ako smo dali ljubav i naša ljubav nije prihvaćena, ona i dalje ostaje tamo otkuda teče, iz izvora koji je samo naš, i neka teče jer uvijek ima onaj netko kome će biti blagoslov.

Piše: Vjekoslava Veldić; vjekoslava.veldic@gmail.com

Foto: Unsplash

Koja je vaša reakcija na ovaj članak?
Edukativno
0
Konkretno
0
Motivirajuće
2
Nejasno
0
Za podijeliti
1
Pogledaj komentare

Napiši odgovor

Your email address will not be published.


© 2016 Žene i novac. Sva prava pridržana.

Zaokret Grupa - Business Cafe, KristinaErcegovic.com

Povratak na vrh stranice