Stani, udahni, sve će biti u redu – Zbog sebe radiš, sebi si bitna, a ne drugima – Bitno je kako se ti sama osjećaš

Blazenka Micevic
Sve će Biti U Redu

Stani. Udahni. Sve će biti u redu. Ponavljam si tu mantru zadnja tri tjedna.

Zašto?

Jer mi je život opet pokazao da nisam naučila sve lekcije kada sam ponosno obznanila da jesam. Pisala sam o svoje tri operacije stopala u tri mjeseca i čemu su me one naučile. Mislila sam da sam iz lekcije operacija stopalo naučila sve što trebam jer prošla sam i uzrečice dva puta je dva puta i treća sreća i svu samomotivaciju koja ide uz to.

Ali život misli drugačije. Morala sam na četvrtu operaciju. Šok i nevjerica. Operacija, bol, gips na 4 tjedna, obavezno mirovanje.
Gips je meni bio fizički znak totalnog poraza. Mirovanje je bio psihički poraz. Jednom riječju Pokora.

Čemu se nisam do sada naučila? Strpljenju, traženju pomoći i odmoru.

Svi mi imamo neke osobine, mane ili vrline. Za neke osobine smo duboko uvjereni da ih imamo, da su to čak i naše vrijednosti po kojima živimo. Dok nam život ne pokaže suprotno.

Ja sam između ostalog mislila da sam strpljiva i da nemam nikakvih problema tražiti pomoć ako mi treba. Pa sam onda dobila operaciju, bol i gips koji su me fizički ograničili da hodam i pokazali da nije tako. Ako sam bila žedna, morala sam zatražiti vode. Ako sam bila gladna, zatražiti da mi se donese. E sad bi nešto slatko – pitaj. Vidi one prašine tamo – zovi. Za mene potpuna katastrofa. Prijateljica mi je na to sve rekla, super bar si sad prisilno dobila vrijeme da staneš na loptu kada to ne znaš bez toga. Udahni malo, sve će biti u redu. I u pravu je.

Bol u prsima koju sam osjećala zbog toga što nešto ne mogu sama i što sve moram pitati i tražiti bila je jednaka boli u stopalu od operacije. U tom rangu je i bol kada shvatiš da imaš neki životni poraz. Jedan od mojih je bio upravo ovo. Nisam ni shvatila do sada koliko sam opsjednuta samostalnošću i rezultatom. Ja sve mogu sama. Ja sve stignem. Ja ću to brže, bolje. Sve sam to riješila. Sad moram riješiti ovo.

Idemo, samo jako i ostala nabrijavanja. Ja sve mogu sama. I? Što s tim?

Mogu, ali ne moram. U tome je bit. Trebala mi je samo 41 godina da to shvatim. Brza sam nema šta.

Stala sam, udahnula i rekla sebi da će sve biti u redu. Uh, za mene je to bolan prvi korak. Spoznaja da sve što sam mislila da moram ustvari ne moram. Mogu, ali ne moram. Spoznaja da sva moja samostalnost u koju ja ubrajam i borbenost i strast koje me guraju naprijed su za mene osobno mane i opasne a za van su vrline. Satrala sam se.

Naučila sam samu sebe da ako nije teško nije vrijedno i nije dobro. Ne može biti lako, mora biti teško. Kako će od nečeg lakog doći dobar rezultat? A moram imati dobar rezulltat. To je važno, to se broji.

Kako mogu kvalitetno pružiti pomoć ako je ne znam primiti? Kako mogu biti dobra prema drugima ako ne znam biti dobra prema sebi?
Spoznala sam da je odmaranje i ležanje za mene povezano sa osjećajem boli. Ako me nešto boli, onda MOŽDA legnem i odmorim. Ako me nešto ne boli, zašto bi ležala? Glupost, znam, ali tako je kod mene. Tko je vidio odmarati – to je za neradnike.
Moja strpljivost testirana je i na poslu. Ne mogu nikuda ići, nema sastanaka, predavanja, putovanja, ureda. Samo stan. Po meni gore od

Korona zatvaranja. Tada su svi morali biti doma. Sada samo ja. Samo ja gubim u toj igri. Kako da čekam? Kako ću raditi? Kako zaraditi? Tko će odraditi? Bilo me sram otkazati sastanke. Bio mi je poraz reći da ne mogu doći na predavanje.

Stani. Udahni. Sve će biti u redu.

I u redu je. Još je firma na okupu, još radimo, ja sam se prebacila na online verzije svega. Nijedan klijent se nije naljutio. Čak dapače, većina je ponudila pomoć. Više radim NA biznisu, a manje U biznisu. A to je u stvari moj posao kao vlasnika i direktora. Idem na online tečajeve, educiram se, ulažem u sebe. Mislila sam da je moj doktorat vrhunac mog obrazovanja. I život mi je pokazao suprotno. Toliko još moram učiti, prvenstveno o sebi.

Više
vrijedimo li manje ako nam roditelji pomažu

Da naučim da stanem i udahnem. Da mogu a ne moram.
Da sam samostalna i bez dokazivanja samoj sebi i drugima da jesam.
Da rezultat nije uvijek najveća nagrada.
Da tražiti pomoć nije poraz.
Da biti sretna i zadovoljna žena ne znači biti svemoguća i umorna.
Da je u redu da radiš polako. Nisi manje sposobna ako nisi nabrijana stalno.

Zbog sebe radiš, sebi si bitna, a ne drugima. Bitno je kako se ti osjećaš u vezi svega, a ne kako bi se trebala osjećati.

Ali najveća spoznaja je da ako nisi sposobna iskreno i svjesno primiti bilo koji blagoslov nisi ga sposobna iskreno i svjesno ni dati. O bilo čemu da se radi. O pomoći, ljubavi, poštenju, iskrenosti ili novcima.

Život pronalazi čudne puteve da nas nauči lekcije koje smo na ovaj svijet došli naučiti.

Polako, sve se događa za tvoje dobro koliko god teško bilo. Iako ti to sada ne vidiš.

Ali samo Stani. Udahni. Sve će biti u redu.

Grlim.

Foto: Unsplash

Koja je vaša reakcija na ovaj članak?
Edukativno
0
Konkretno
1
Motivirajuće
6
Nejasno
0
Za podijeliti
1
Pogledaj komentare (1)

Napiši odgovor

Your email address will not be published.


© 2016 Žene i novac. Sva prava pridržana.

Zaokret Grupa - Business Cafe, KristinaErcegovic.com

Povratak na vrh stranice