ili moja priča zašto su konferencija i projekt Žene i novac neophodni

Živim u Dalmaciji. Nekako je u ovoj našoj tvrdoj, kamenitoj, patrijarhalnoj Dalmaciji uobičajeno da žena drži tri „kantuna“ kuće. Nerijetko i četvrti. I uvijek se mi žene nekako volimo pohvaliti, da na kraju sve ispadne po našem. Hm. Stvarno?

Tradicionalno se odričemo svog naslijeđa u korist muških potomaka. Srećom, u novije vrijeme sve rjeđe, ali svi imamo mamu, baku, tetku, neku bliskog i ne toliko staru ženu koja je to učinila.

Novac nije nešto što ženama po defaultu pripada. Barem je takvo neko nepisano pravilo ovdje i srećom postoje one koje svojim radom, znanjem i sviješću to mijenjaju.

Malo se i karma u to umiješala. Prije su onu „vrijednu, plodnu” zemlju u Zagori koja je mogla prehraniti obitelj nasljeđivali muški potomci. Onu tvrdu škrapu uz more s kojom „ne možeš ništa” kćeri, ako je se nisu odrekle. (btw ista danas postiže vrijednost i do 500 eura kvadrat)

Smiješna mi je slijedeća situacija koja je i bila povod ove priče i moje želje da doprinesem projektu Žene i novac.

Nedavno smo suprug i ja kupovali stan i za isti sam dizala kredit. Nije bilo potrebe za sudužnicima, suprug se nije trebao niti pojaviti u banci. Prodala sam manji stan koji je samo moje vlasništvo, stečeno prije braka. Dakle, kredit je bio na pola vrijednosti novog stana.

Igrom slučaja imala sam osobnog bankara. Gospodin je inzistirao da moram potpisati izjavu da je stan u cijelosti bračna stečevina i da se moj suprug mora složiti s tim.

U prvi trenutak mi nije bilo jasno što govori. Uopće nisam razmišljala na takav način. Objasnila sam mu da mi ne pada napamet neke papire koji i nisu istiniti ovjeravati kod bilježnika da bih ispoštovala nepisana pravila banke.

Nakon podignutog glasa, oštrog tona i urezane bore na čelu, bankar je riješio kredit i bez tog papira.

Pitam se samo bi li pravilo banke bilo isto da je muž došao „srediti papire”….

 

Autorica: Sonja Čuljak, HR konzultantica iz Splita

 

Foto: Ingram Image