Trenutno čitate
Obećala sam sama sebi da više nikad neću biti gladna – Ni novca, ni ljubavi, ni ljudskosti

Obećala sam sama sebi da više nikad neću biti gladna – Ni novca, ni ljubavi, ni ljudskosti

Gošća Kolumnistica
glad i novac

Nisam odrastala u luksuzu.

Odrastala sam na selu, nije bilo puno novaca, nisam do 15. godine imala Internet no hrane je uvijek bilo. O gladi sam slušala od starijih ukućana i na televizijskom programu.

Ljeto 2018. Ljeto kada je cijela Hrvatska bila u nogometu.

Ljeto kada sam okusila glad. Ljeto kada su krenule velike promjene u životu.

Kao mlada, visokoobrazovana osoba provela sam 4 godine nezaposlena. U tom sam razdoblju bila izuzetno aktivna – nema gdje se nisam aktivirala u udrugama našeg malog, zapadnoslavonskog grada. Ipak, što sam više bila aktivna, to sam više padala u depresiju…

Sve je dobro dok si okružen ljudima. Kad se vratiš doma, u stan od nepunih 40 kvadrata u kojima živiš s dva umirovljenika, sve se u tebi zatvara i raspada. Svaki dan slušaš kako si lijena, nesposobna, nikakve koristi od tebe…i dan po dan, uđe to u tebe… Posla nikakvog. Jedva sam dobila 3 mjeseca rada na sezoni. I to sezonu na kojoj sam s 30 godina završila u predinfarktnom stanju i potpisala da na vlastiti zahtjev idem sa Hitne jer – smjena je gostiju, moram raditi.

Kroz volontiranje sam se upoznala s pisanjem projektnih prijedloga. Prošla sam nekoliko neformalnih radionica, no stalno sam osjećala da to nije dovoljno. Istraživala sam cijelu zimu koje su mogućnosti i što mogu i iskočilo mi je prvo hrvatsko učilište za EU projekte. U Zagrebu. U gradu u kojem sam poznavala samo bolnice i malo ljudi spremnih pomoći. To je tako.

Mnogi će pomoći dok ne zatražiš pomoć. S ogromnim strahom sam tatu zamolila da mi plati stručno usavršavanje. Svađali su se danima. Bilo je napeto. Mama je možda zaradila i pokoji šamar. Prevagnuo je upis u e knjižicu. Tata je dao zadnju ušteđevinu koja je ostala od 30 godišnjeg vođenja vlastitog obrta, uz riječi da mi je ovo zadnje i, ako se ne zaposlim, neka si zovem ove u Češkoj što rade po tvornicama jer doma više nemam što raditi.

Sreća pa su mi dvije prijateljice ponudile smještaj. Predavanja su bila utorkom i četvrtkom. Putovala sam autobusom i ako bih do kraja željela ostati na predavanju, nisam više imala prijevoz za doma. Najviše sam boravila kod jedne prijateljice, jednog pravog anđela… Problem je bila srijeda. Nisam mogla ostajati u stanu da me gazda ne nađe. Bila sam tamo potajno. Pa sam srijedama iz stana izlazila u 6 ujutro kad je moj anđeo odlazio na posao, vraćala se kasno navečer. Prvih tjedana sam dane provodila u trgovačkom centru. Ujutro u parku. Pa kad se šoping centar otvorio, išla sam na wc. I kratila vrijeme hodajući. Često s manje od 100 kn u džepu. I povratnom kartom za doma.

Nisam imala mobilni punjač. Mobitel sam punila u kafiću na autobusnom kolodvoru zahvaljujući teti konobarici zlatnog srca. Sreća je bila do neba i nazad kad sam otkrila park Zrinjevac. Tamo sam provodila srpanjske vruće dane. Na wc sam odlazila do Autobusnog jer je za kunu bilo jeftinije od onog na Glavnom kolodvoru.

Pazila sam na svaku kunu. Za tri dana u Zagrebu, imala sam oko 100 kuna. Za tramvajske karte, hranu i sve ostalo. Jedan dan mi je trebala jedna knjiga za predavanje. Znala sam da nemam novaca i da moram još više štedjeti. Osim što nisam pila, jer se i voda za mene preskupo naplaćuje, odlučila sam ne jesti do navečer.

Došla sam do trgovačkog centra, ušla u jednu trgovinu obućom, po običaju se pravila da sam kupac da si skratim vrijeme i pala. Srušila sam se od gladi. Tijelo je reklo svoje. Uplašila sam prodavačice i prave kupce. Kroz maglu je ostala u sjećanju jedna mlada trgovkinja koja je donijela čašu hladne vode. Meni, gladnoj i žednoj, to je bilo kao da ste mi dali raj.

Tu noć sam plakala. Tiho da me prijateljica ne čuje. Obećala sam sama sebi da nikada više neću zbog nikoga i zbog ničega biti gladna.

Odlučila sam napustiti edukaciju. Nisam više mogla. Mučila sam se da dođem do Zagreba, uz bolove u kralježnici i miks tableta satima sjedila u busu, satima sjedila na predavanju i odlazila ranije da stignem na bus…opet sjedenje do doma. Sjela sam u bus zadnji dan u srpnju i predavačici napisala da se više na jesen ne vidimo. Nestalo je novaca i bilo je previše…umora, gladi, bolova…

Bilo je to gadno ljeto. Početkom kolovoza sam kontaktirala jednu ženu i raspitivala se o odlasku na rad u Češku u tvornicu u sklopu autoindustrije. Bila sam spremna otići raditi na traci u tvornici.

Onda se sve preokrenulo. Svemir je poslao par predivnih bića koji su omogućili da završim edukaciju. Došao je i posao.

Vratili su mi se svi snovi koje sam unazad 4 godine zakopavala.

Uvijek govorim da novac nije bitan. I dalje to mislim. Nije bitan, samo ponekad omogućuje preživljavanje i ostvarivanje snova.

Više
pošto svjesnost

Meni je omogućio da napokon pripremam i provodim projekte. Da oživim i rastem.

Obećala sam sama sebi kad sam se zaposlila da više nikada neću biti gladna…ni hrane, ni ljubavi, ni ljudskosti… Danas se toga držim.

Znam što znači biti gladna.

I znam da je put uspjeha popločen velikim odricanjem i upornošću.

Nisam za instant uspjeh. Nisam za pretjerani luksuz.

Ja sam za iskrenost, za čašu vode i za malo hrane. Uz puno smijanja.

Meni je pad bio potrebna lekcija. Ponekad moraš tresnuti na pod da bi uistinu progledao.

Piše: Leonida Kifer; lelakifer@gmail.com

Foto: Unsplash

Koja je vaša reakcija na ovaj članak?
Edukativno
0
Konkretno
0
Motivirajuće
1
Nejasno
0
Za podijeliti
1
Pogledaj komentare

Napiši odgovor

Your email address will not be published.


© 2016 Žene i novac. Sva prava pridržana.

Zaokret Grupa - Business Cafe, KristinaErcegovic.com

Povratak na vrh stranice