Znate onaj osjećaj – samo.

S jedne strane tu su one situacije kad nešto brzo, lako i jednostavno napravimo, za par minuta, jer znamo, jer smo u tome dobre, za to smo se školovale, s tim smo rođene, desetljećima smo stjecale iskustvo… postale smo majstorice u tome.

S druge strane ljudi nas pitaju:

Možeš li me samo

spojiti sa….

samo mi reći kako da dođem do novih klijenata,

imaš li neki savjet za držanje govora,

imaš li neki prijedlog gdje da nabavim…

imaš li koga za preporučiti za posao…

I nama prođe vrijeme. Glupo nam je naplatiti nešto za što se nismo namučile i što smo napravile u tren oka. Jer rad je muka. Ne možemo raditi nešto lako. Voljeti posao koji radimo. Jel tako? Zato što su nas učili da se novac teškom mukom zarađuje, da nema kruha bez motike, da moramo dugo, puno i teško raditi.

Pa nam je glupo naplatiti tu jednu sitnicu. Što ćemo to naplaćivati, pa to svako može – mislimo, zato što mi to možemo.

Ali ne, ne može.

Ne može svatko dobro kuhati, crtati, pjevati, biti stručnjak za biznis, itd.itd.

Sjećam se jednog predavanja u Ljubljani, kad je poznata motivacijska govornica Lisa Nichols rekla:

Tvoj talent je nekom drugom lekcija … koju je spreman platiti.

I to je to. Tu je ta KVAKA.

Često ono u čemu smo dobre i što volimo, vrlo lako i jednostavno napravimo. I brze smo u tome, pa nam bude “glupo” naplatiti nešto što lako napravimo za par minuta.

Međutim zaboravljamo da ono što je nama “lijevom rukom” moguće i napravimo za pet minuta, nekom drugom je “špansko selo” i ne zna odakle bi krenuo i treba mu i spreman je platiti. To rješenje, tu vrijednost.

Naravno, uvijek će biti onih koji za nas imaju samo jedno pitanje.

No, ono što moramo osvijestiti jest da mi vrijedimo, da naše vrijeme vrijedi, da naši talenti i znanja vrijede i da je vrijeme da prestanemo raditi besplatno unedogled.

To znači da prvo mi same sebe počnemo cijeniti i poštovati i vrednovati svoj rad, trud, talente i svoje vrijeme. Pa će to tek onda i drugi učiniti.