Upravo čitate
Kakve veze imaju biljke, novac i žena? – Biljke nam pokazuju u kojem smo stanju te koliko vodimo računa o sebi ili koliko premalo vodimo računa o jednom dijelu sebe

Kakve veze imaju biljke, novac i žena? – Biljke nam pokazuju u kojem smo stanju te koliko vodimo računa o sebi ili koliko premalo vodimo računa o jednom dijelu sebe

Barefoot Basket Blooming Blossoming 413707

Ti živiš gdje zvijezde tkaju sag od srebra
i nevinošću sja
tvoje lice dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let
negdje sakriven tvoj je svijet.

Sasvim slučajno ili možda i ne, pojavila se ova stara pjesma. I to baš kad u zadnje vrijeme intenzivno razmišljam gdje je moj sakriven svijet. Dok razmišljam jesam li i ja princeza nekog drugog svijeta.

Tko sam ja? Tko je ova žena, gdje li se skriva? Tko sam ja kad sa sebe skinem sve slojeve? Sve slojeve iza kojih sam se sakrila. Što ako ostanem bez tih slojeva koji me čine osobom koja jesam? Tko sam ja?

Da, sigurno negdje sakriven moj je svijet!

Mir

U zadnje vrijeme žudim za samoćom. Za biti sama sa sobom, daleko od svega i svih. Ja sama sa sobom.

Da spoznam tko sam iza svih tih slojeva. Da mi je biti sama na svjetioniku! Buditi se u tišini mora, uz galebove koje kruže, uz miris daljine. Da mi je noću biti sama u neveri dok munje paraju nebo i mene iznutra. Dok fijuče i dok kiša lupa po željeznim škurama. Da mi je biti tamo unatoč strahu. Da mi je zaroniti u more s prvim zrakama sunca bez ičega na sebi. Da mi je zatvoriti oči, svoje lice podastrijeti suncu dok mi slane kapi klize niz tijelo nježno me dodirujući. Da mi je bosa hodati stijenama i ništa ne govoriti danima. Da mi je, samo da mi je. Ah!

Zamišljam svoj svjetionik dok sam u kupaoni. Obuhvaćam rukama lavandin i na ruke spuštam svu svoju težinu i jedva teškom mukom podižem pogled i ogledalo pitam tko sam, tko je osoba ispred mene? Ne ide mi. Ne mogu pogledati vlastiti odraz u ogledalu. Ne zbog srama ni straha. Nemam što skrivati, nisam ništa učinila zbog čega bi mi trebalo biti teško pogledati se u ogledalo. Ona me gledala ravno u oči.

Čekala je da joj uzvratim pogled. Bilo je lakše zatvoriti oči. Izdahnuti tu težinu. Umiti se vodom kao što bih se ranom zorom umivala u moru pored svjetionika.

Jučer sam u jednom marketu kupila biljku na izdisaju. Za dan dva završila bi u smeću, napola živa i nitko zapravo ne bi znao kako je zasjati mogla i koliko je zapravo lijepa. Uzela sam ju a prodavačica me upitno pogledala dok ju je skenirala i priupitala: Znate da je 45 kuna? Kratko rekoh: Znam. Nije bilo smisla reći išta više od znam.

Izvadila sam ju iz celofana. Škarama odrezala suhe dijelove i kad sam ju skroz ogolila ispred mene je bila jedna divna biljčica dugačkih prošaranih listova. Tek pokoji cvijet je izvirivao i kao da mi je zahvaljivala kad sam ju smjestila u dnevni boravak. U vazu savršenih proporcija, taman za nju. Kako li je najednom bila divna! Uopće nije ličila onoj biljci koja se skrivala iz svih suhih listova u savršenom celofanu.

Dok sam sa kauča promatrala biljčicu ne znajući kako se zove svjetionikom u mojim mislima, bjesnjela je oluja. Munje su osvjetljavale visoke valove, a ja sam leđima dodirnula hladan zid svjetionika i zatvorila oči. Bio je mrak. Tek svjetlošću munja mogla sam vidjeti čime sam okružena. Tek lagana bijela skroz prozirna haljina do gležnjeva sakrivala me u munjevitoj noći gromova.

Biljka

Skrenuh pogled na tanke i uspravne listove biljčice i pobrojah koliko ima cvjetova. Izvana izgledaju kao list a iznutra je tamno ljubičasta. Zavijena je kao palačinka. Tek pri vrhu vidim da je ljubičasta.

(netom na svjetioniku) Negdje je propuh. Osjećam to. Ali strah me pogledati oko sebe. Svakim bljeskom strah dobiva oblike. Ne mogu više ni oči otvoriti. Prepuštam se strahu. Obavija moje tijelo. Stišće ga, opipava gdje sam najslabija. Diše mi za vratom. Ježi mi se cijela lijeva strana tijela. Zuji mi u ušima jer munja za munjom ne daje mira. Željezne škure škrguću odolijevajući naletima slane kiše. Sve škripi. Istovremeno me je strah i istovremeno uživam gonjena adrenalinom. Uživam, skroz uživam.

Možda se sada pitate kakve veze ovo ima sa biljkama, a još manje s novcem. Neću vam pisati o biljkama kao ukrasnom elementu. Ima ih mnogo raznih vrsta. Neki ih kupuju jer vjeruju da nose novac. Neki unose biljke u prostor sa namjerom pročišćenja, uklanjanja uroka ili nekih svojih sasvim osobnih razloga.

Hajdemo za početak definirati da je biljka ženskog roda.

OVA BILJKA, OVA ŽENA. Zašto se ženama poklanja cvijeće, biljke? Zašto nas zavode cvijetom, dok flertujemo u ljetnim noćima kada prođe neka cura s košarom ruža pa vam muškarac podari jednu? Zašto za mladu curu kažemo da je kao pupoljak u zoru? Zašto žena sigurna u sebe, ispunjena, u nekim godinama miriše kao najslađa opojna ruža? Zašto joj ni mlađi muškarac ne može odoljeti? Zašto vjenčani buket mora biti u skladu sa svime, u skladu s njom?

Razgovor s biljkama

Ima li i više u biljkama od onoga što ste možda mislile da ćete pročitati i da ćete nakon toga odjuriti i kupiti neku kako biste kupile obilje!
Ne! Ja ću vam ispričati kako ja vidim i čujem biljke. Kako one pričaju. Ispričat ću vam priče. O ženama, o biljkama. O tome kako pričaju međusobno, njih dvije. Istim jezikom. Da!, istim jezikom.

Cvijet žena

Moj posao je dizajner okoliša i nedavno sam uredila jedan balkon. Mali, slatki, ono taman. Okrenut na južnu stranu što znači da je idealan. Kao i obično saznajem sve o NJOJ. Što voli. Koje boje voli, koji stil. Što želi od balkona? Koje elemente? Ono, uobičajena pitanja, zapravo kada radim sa klijenticama imam predodređeni set pitanja kojima polagano, sasvim neprimjetno ulazim u njihov sveti prostor, u intimu, no ne da bih saznala nečije tajne. Ne zanimaju me intrige, nečije slabosti, ja samo osluškujem kako bih kreirala ono što klijentica želi. Time joj dajem ono što ona zapravo treba.

Jednoj sam prijateljici za Božić poklonila božićnu zvijezdu predivne ružičaste boje. Kada sam joj je poklonila, ciknula je od veselja jer je, kako kaže, tražila upravu takvu koja ima te neke posebne nijanse roze. Naravno da sam bila sretna što sam pogodila, ali nisam slučajno odabrala baš tu posebnu nijansu roze. A ne, ne! Ta posebna nijansa ružičaste me dozvala i ja sam znala za koga je namijenjena. Onu koja tako silno nju treba. Znala sam da su njih dvije savršen spoj.

Pink Flower Field 158756

Mogu li se malo pohvaliti pa vam kazati da su skoro sve moje prijateljice uz mene zavoljele biljke ne znajući da sam potiho i zapravo nenamjerno prenijela svoju ljubav prema biljkama na njih? Mogu li se pohvaliti kada tome svjedočim? Kad samo šutim i blago se osmjehujem jer ja to znam, ja to jednostavno znam.

Da je to uzbuđenje kojim mi pričaju zapravo ništa drugo nego ljubav. Pa ih pustim neka pričaju. Neka osjećaju. Neka bude uzbuđenje. Tada sam skroz sretna.

Vratimo se na moju nedavno kupljenu poluživu biljčicu. Dva je dana bila uredu. Bar se tako činilo. Međutim svoje je cvjetove na vlastitim stapkama stalno lomila. Kao da nije mogla izdržati taj teret tog lijepog ljubičastog cvijeta zafrkanog kao mini palačinka. Pitah se da li sam joj dala previše vode? Ili sam joj možda dala premalo vode? Je li joj previše mračno? Što joj je? Zašto odlazi? Ima sve silne uvjete da bude dobro.

Budi dobro, molim te! Zavapila sam nečujno, tiho, bez glasa.

(svjetionik) Oluja je stišavala. Zvuk gromova čujno se udaljavao. Sva napetost je popuštala. A onda kao iz vedra neba protutnjalo je još jednom. Zaparalo nebom. Sve se streslo. Ja sam prestala disati od straha čekajući još jedan. Hoće li još jednom ovako zaparati uši? Moji dlanovi dodirivali su hladne kamene zidove svjetionika toliko jako. Tako snažno osjećala sam sigurnost u zidovima.

Što li ti treba? Što li ti treba biljčice moja! Gdje griješim? Pokaži mi gdje zvijezde tkaju trag od srebra? Obratih se biljčici koja je pred mojim očima kopnila.

Zar ne vidiš?, kazala je, ljutito. Prekorila me.

Uzmaknula sam se instinktivno neočekujući takvu reakciju.

Zar ne vidiš da nije stvar zalijevaš li me više ili manje, zar ne vidiš da nije stvar u tome! Daj me na sunce, sunce ti žarko!

Sad sam već bila skroz užasnuta njenim tonom i obraćanjem. Vilica mi se objesila jer takav odgovor nisam očekivala od polumrtve, nježne biljčice koja ne može izdržati niti teret vlastitog cvijeta. Kao malo poslušno dijete izvadih je iz vaze. Savršene vaze. Uzeh škare. Odrezala sam sve mlitave grančice. Stavih je na jedva dostupne zrake sunca. To želiš?, priupitah ju očekujući salve neprimjerenih riječi. Zar ne vidiš, započela je nježno da nježnije nije mogla, zar ne vidiš koliko si lijepa i posebna. Molim? začuđeno priupitah. Ja sam lijepa i posebna? Pa okej, pa to znam! Kazah s namjerom da ne ispadnem baš neskromno.

Znaš li? Znaš li zaista? Ozbiljno i mirnim tonom me priupitala. Sad je već djelovala sigurna, onako kao od autoriteta.
O ne!, pomislila sam u sebi. Znala sam gdje to vodi. A uf! Već znam gdje ovaj razgovor vodi. Zatvorila sam oči i lagano vrtjela glavu u neodobravanju želeći da me više ništa ne pita.

A zašto si ti zatvorena? A kad već znaš da si lijepa i posebna zašto si se omotala u tolike slojeve celofana? Želiš li biti šuškavi celofan? Misliš da je u tome tvoja ljepota?

Adorable Beautiful Blur Child 459051

Sad znam zašto sam se rukama naslonila na lavandin tog jutra. Tog jutra poželjela sam ne biti toliki sloj celofana. Ne želim više toliko slojeva oko svoje nutrine! Ne želim više biti sakrivena u nadi da me više nitko i ništa neće povrijediti!
Skroz mi je čitala misli pa suosjećajno priupitala šapatom:
Znaš li koliko si ispod svih tih slojeva divna i mirisna! Znaš li koliko si ispod nježno ženstvena! Znaš li koja je sila senzualnosti u tebi!
Znaš li da si neodoljiva, da tvom mirisu ne bi odolio ON!
Znaš li koliko je tvoje tijelo plesno u pokretu. Znaš li!
Znaš li da mirišeš kao jasmin i gardenija zajedno!
Znaš li da je u tebi djevojčica kao tratinčica i mirisno plava ljubičica. Znaš li da se u tebi kriju đurđice i dalije bijele!
Znaš li ti što tebi treba?
Što ćeš učiniti?

Photo Of Paved Pathway Near Plants 2526223 Min

Sva ta pitanja malo pomalo su me obarala na pod. Savijala sam svoje nježne stapke poput moje biljčice ne mogući držati svoje cvjetove. Samo sam potiho venula. I tebi treba sunce baš kao i meni. Pogledaj me! Pogledaj me!, svojim listovima me dozvala da se podignem. Po prvi put sam vidjela nutrinu cvijeta zamotanog kao mini palačinka.  Tad vidjeh koliko je moja biljčica jaka. Koliko se promijenila. Nekako je sigurnija, nekako je snažnija. Postepeno sam odbacila taj sloj celofana, taj silan sloj odmotavao se polako. Polako, sve polakše. Sloj po sloj.

(svjetionik) Odlučiš otići van, izvan svjetionika. Nije me briga jer nebom paraju munje i hoće li zaparati onako kao prije. Odlazim da se izložim. Spremna sam, rekoh, spremna sam otpustiti sve slojeve sa sebe. Nek grmi, neka bljeska, neka bude tako.

U trenu sam bila mokra do gole kože. Ta divna nježna prozirna haljina stopila se s mojim gracioznim tijelom. Bilo je mokro, naježeno. Krenula sam naprijed i hodajući otkopčavala sam nevidljive gumbe jedan po jedan i netom prije nego sam skočila u valovito more skinula sam i odbacila taj sloj haljine. Dok sam se prepuštala nemirnim valovima haljinica je ostala jednim dijelom na stijenama, a jednim je dijelom bila u vodi. Ljuljala se u ritmu nemirnih valova. Snažno treptajuće svijetlo svjetionika sve je bilo dalje i dalje, a ja sam sve sigurnije i sigurnije plivala u noći gromova.

NETOM NA BALKONU

Jutro je, sve miriši na oluju. Vjetar doziva i priziva sivo i crno nebo. Vjetar pleše taj ples. ONA izlazi na balkon. Njeno boso stopalo nježno dotiće pod -još topao od prethodne noći. Ne znajući bi li sjela pogledava svaki svoj korak.

U rukama pridržava laptop. Odlučila je sjesti, uživati u igri vjetra koji izaziva bijesno nebo. A velike i rijetke kapi kiše potpiruju taj ples. Sjeda na mekani jastuk male smeđe garniture, presavija jednu nogu ispod golog bedra i koliko god se pokušavala prisiliti pisati ona je podigla pogled ne znajući da ju vršci crvenih cvjetova pokušavaju dodirnuti. Pisala je sve brže i brže, kao da su riječi silazile od nekud.

Balkon

Možeš li još jače protegnuti prste? Priupitale su sestrice, sve u jedan glas, najbližu sestricu njoj.

Neeeeee, neee, ne mogu tako daleko kroz zube jedva progovarajući reče. Vjetar je zapuhao jače ne bi li sestricama prenio glas, a najudaljenjija sestrica stade govoriti:

Ona je hrid, ona je stijena što dopušta valovima da se o nju razbiju. Ona ih prigrljuje i kad se os siline udarca o stijenu val oporavi gura ih natrag u vodu. Zar ne vidite da ne želi da ju se dodiruje vršcima prstiju? Sve su utihnule iznenađene govorom svoje sestrice. Ali kako da joj prenesemo poruku ako je ne dotaknemo? upitale su crvene sestrice.

Ona je svoju poruku dobila u stotinki sekunde netom kad je podigla stopala i zakoračila na lagano tople pločice, progovara najudaljenija sestrica.

Odvrtio se film na početak ovih redova.

ONA izlazi na balkon. Njeno boso stopalo nježno dotaće pod topao još od prethodne noći. Zakoračila je, podigla pogled prema bjesnećem nebu i zatvorila oči. Dok se smiješila obgrlila se rukama trljajući rukama ramena kao da se želi ugrijati. Ali nije joj hladno. Samo je sretna. Samo se pokušava prisjetiti tog nježnog dodira kada bi se sva naježila. U njenim je mislima ON došetao nečujno, tiho. Onoliko koliko je glasno da joj se naježi koža jer osjeća njegovu toplinu. ON ju obgrljuje. Jednim potezom ruke privuće je k sebi. Ona ne može otvoriti oči.

Prepušta se njihanju vjetra i oluji strasti. Njegova druga ruka prolazi joj bedro dižući haljinu.
Sestrice se sve više njišu, sve više pružaju svoje vitice u čaroliji njezinih misli.
Njišite se jače i sve do jedne, zapjevušio je vjetar bježeći tom tamnom nebu da ne bude ulovljen.

Frrrrrr opet se premotao film.
I dok je ne znajući ni sama zašto se smješka završavala taj tekst plešućeg vjetra u sebi sestrice su čiribarale:

Čiribu, čiriba
nek preplavi ju ljubav sva.
Nek više val se na njoj nijedan ne lomi
nek ju more više ne slomi.
Nek stigne joj mornar znani
zapjevaše na sav glas svo lišće na grani.
Šuškaj šuškaj lišće jače
i vjetar svoju snagu dat će
Nek vilinska ljubav pokuca na vrata
Nek to budu minute od sata.

(Božić) Ta posebno roza biljčica, ta tako posebna bila je ona, moja prijateljica. Moja prijateljica posebno lijepa, posebne nijanse. Sve što je željela dobila je, a ta posebne nijanse roza biljčica tu je da ju podsjeti na sve posebne nijanse nje same. Jer bolest je bila poznata nijansa crne. Njene mislili tada bile su obojene sivim nijansama straha i zebnje. Sve je tada u njoj umiralo. Sve je bilo tamno i hladno. Ali moja prijateljica je posebna i njena posebna životna boja je zarazna. Njezin osmijeh je zarazne roza boje i ne možeš se ne smijati uz nju. I zato sam tog dana znala da je ta biljčica posebne nijanse – njena ružičasta. Samo njena. Da joj ujutro kaže: Svanulo je još jedno jutro i nek ti je divan dan, cijeli dan. Zdrava si, skroz si zdrava.

Kakve veze imaju biljke i mi same?

Svaka od nas je jedna posebna biljčica.

Možda će Vas zanimati
obitelj

Svaka od nas ima svoje uvjete u kojima raste i cvjeta. I ako sada u ovome trenutku negdje imate neku biljčicu pored sebe ili oko sebe slobodno je pogledajte. Prisjetite se da li ste ju vi kupile ili ste ju dobile na poklon. Pobliže ju promotrite i uvidite u kojem je stanju. Nedostaje li joj nešto? Nedostaje li tebi nešto?

Woman In Black Crew Neck Top Wearing White Cardigan 1133742

Biljke nam često pokazuju u kojem smo stanju. Pokazuju koliko vodimo računa o sebi ili koliko premalo vodimo računa o jednom dijelu sebe.

Možete nakupovati svo bilje koje donosi ili privlači novac. Možete ih smjestiti po svim pravilima feng shuia. Vjerujte ništa od toga ne djeluje. Žao mi je što vam razbijam iluzije da će iz nekih mesnatih listova narasti novčanica. O nou nou biljčice moje. Ne ide to tako. Nema te biljke koja će prizvati obilje ako vi niste obilje. Nema te ruže koja će nekoga primorati da ga zavolite ako u sebi ne postoji ljubav. Nema tog balkona koji će dobiti novčanu nagradu ako ne plešete sa biljkama, ako im ujutro ne zaželite dobro jutro. Nema te biljke koja će odoljeti žegi suše i preživjeti. Baš kao i vi. Ako nemate ljubavi u svojem životu, osušit ćete se čak i ako pada kiša.

Nemojte se obeshrabiti ako na poklon dobijete biljku, a mislite da ubijate biljke. Znajte da je pokucala na vaša vrata kako ne biste ubile sebe. Možda od previše rada, možda od previše hrane, možda od toksičnih odnosa, možda od neprihvaćanja sebe. Biljke su žive, cvjetaju, rastu, obnavljaju se. I kad se možda ljutite što stalno morate mesti ocvale dijelove znajte da biljka odbacuje ono što joj više ne treba, ono što joj više ne služi ne bi li cvala jače i bujnije. I kad metlom gurate suhe dijelove cvijeta na škovaceru priupitajte se što li bi vi mogle odbaciti.

Zar ne vidite koliko biljka ima veze sa nama ženama! Zar ne vidite da nije stvar kakvog je oblika lišće, je li špičasta ili bodljikava. Kad god imate prilike njegovati biljke vi zapravo njegujete sebe.

Mislite da izmišljam?

Moj je vrt pet godina bio na čekanju. Zalijevala sam ga ranom zorom brzinski, tek toliko da ne crkne. Da, da ne crkne. Kakav je bio? Upravo takav, da ne crkne. A onda se desila korona i ja sam dobila poziv svojeg vrta. Mog unutrašnjeg vrta glas dozivao me da ga počnem njegovati. I koji je rezultat svog tog njegovanja?

Svakim danom odmotavam jedan sloj celofana koji mi ne treba. U meni buja silina senzualnosti i mirišem neodoljivo. Otvaram se kao ljubičasti lopoč tisućuijedne latice da zaplivam u moru radosti. Imam tri kile manje. Vježbam. Nemam više poriv prejedanja kad venem.

Radujem se, samu sebe zalijevam

Kupite si buket cvijeća. Stavite ga u kupaonu, na umivaonik pa neka vam svako jutro poželi dobro jutro dok si nježno masirate kremu na lice.

Neka vam tiho kaže koliko si lijepa. Koliko su tvoje latice mirišljave.

Variety Of Green Leaf Plants With Pots 3076898

Dozvolite si neka vas neka napola živa biljka u nekom supermarketu odabere. Odnjegujte ju jer ćete iscijeliti dio sebe.

Biljke zaista imaju čudesnu moć. Pa žive su. Njima cirkulira život. Odaberite si onu koja vas dozove. Donesite ju kući i njegujte. One ne traže puno vremena ni puno vode. One samo žele puno ljubavi. Čak i brzinski dok u pidžami prolazim iz sobe u kuhinju staviti si vodu za kavu ja odašiljem ljubav mojim biljkama jer kad nisam imala snage vidjeti koliko sam mirisna – one su mene podsjećale.

Ispričat ću vam još jednu priču, istinitu. Blizu mene jedna mala kućica se krenula obnavljati. Danas je skroz drugačija, velebna i moderna. Pored male kućice rasla je palma. Ne prevelika ni premala. Jednog su je jutra bageri izbacili. Totalno grubo, bez imalo osjećaja da je to živo biće. Prošla sam pored nje i osjetila neizmjernu bol.

Osjetila sam koliko je šokirana odbacivanjem, a to se jutro probudila kao i svakog jutra. Toliko je bila žalosna da više nije bila potrebna. Slomilo ju je da su je vlasnici odbacili samo i tek tako. Nisam mogla, a da ne organiziram mog supruga da je kako tako dopremimo do našeg vrta. Iskopali smo joj rupu, dodali dobre zemljice. Ja sam ju svaki dan zalijevala. Bodrila sam ju, tapšala. Zaista sam ju tapšala. Ali dobro, to sam ja. Zato i radim ovaj posao. Jedva da je izbacila jedan jedini mini listić veličine pola centimetra. Mjesecima je taj jedva izvirujući mali listić održavala zelenim. Nije se pomakla ni pedalj u napretku. Ma kakvi! Baš sam bila uporna. Mjesecima. Više nisam znala što da radim.

Uopće ju nisam poslušala. A ona se trudila samo zbog mene biti tek jedva živa. Sve dok jednog dana nisam zastala i prvi put čula njezinog srca glas.

Pusti me, samo me pusti! Da odem tamo na ono mjesto, među zvijezde. Dozvoli mi da odem. Samo tebi za svu tvoju ljubav do sada ostajem jedva živa. Samo zato što se toliko trudiš. Ali ja zapravo želim umrijeti jer sam odbačena od njih koje sam najviše voljela. Rasla sam, a jednog sam jutra nasilno izvađena. Svi su prolazili pored mene, svi su preskakali preko mene. Bageri su prelazi preko mojih zelenih listova sve dok više ništa od njih nije ostalo. I hvala ti što si me preuzela i s toliko ljubavlju hranila. Hvala ti, ali molim te pusti me. Pusti me da odem!

Vjerujte mi da i dan danas tugujem za njom. Jednom odbačenom palmom koja mi je pružila lekciju da ponekad, iako mi je teško, od nečega moram odustati. Da moram nešto ispustiti iz ruku iako to ne želim.

I unatoč boli koju sam osjećala tiho sam rekla: Ako više ne želiš živjeti, odi. Puštam te.

Kroz tri dana svoj list zelene boje, koji nikad nije doživio da izraste u pravi veliki palmin list, osušio je. Požutio je skroz. Gledala sam kako odlazi. Istovremeno sam tugovala i bila zahvalna da je pronašla svoj mir.

Ponekad trebamo otpustiti i pustiti biljci da umre do kraja unatoč tome što smo ju njegovale i brinule o njoj. Ponekad jednostavno jedan dio nas mora otići jer nam više ne služi. Ponekad morate dati sve od sebe unatoč tome što biljka umire.

Morate učiniti sve da opstane jer jednostavno tako mora biti. Osjetite, sjetite se ovih mojih riječi. Ne morate biti kao ja i ne morate razumjeti kao što razumijem ja. Ali možete si dozvoliti primijetiti biljku, možete uživati u njoj, možete ju pokloniti baš onoj za koju mislite da ubija biljke.

Pa kakve veze imaju žene s novcem, pardon, biljke sa novcem? S obiljem? Sve sam rekla.

Završit ću s istom onom pjesmom s kojom sam i započela ovaj tekst. Jedino ću dodati na kraju svoju čarobnu riječ.

Ti živiš gdje zvijezde tkaju sag od srebra
i nevinošću sja
tvoje lice dok nedostižan kao sjena
nastavljaš svoj let
negdje sakriven tvoj je CVIJET

Piše: Iva Tominović Matas; iva.tominovic@gmail.com

Foto: Pexels, Unsplash

Napomena: nisam financijski niti investicijski savjetnik stoga ono što pišem ne predstavlja takav savjet. Za takvo nešto potražite pomoć stručnjaka. Teme koje obrađujem imaju za cilj potaknuti vas na razmišljanje o važnosti osobnih financija. Za točnost podataka ne mogu garantirati, pa svakako savjetujem da sve prije provjerite prije no što se odlučite za bilo kakvu akciju.
POGLEDAJ KOMENTARE (0)

Ostavi Komentar

Your email address will not be published.

2020. © Žene i novac - Sva prava pridržana.

Vrati se na vrh