zauzeti za sebe

U želji da ostvarim dobre kontakte i odnose te da radim i zaradim nešto pod svaku cijenu uglavnom me dovodilo do toga da radim za kikiriki.

A nije mi bilo do kikirikija, više sam bila za neko konkretno jelo, ako me razumijete. Bila sam ljuta na sve faktore oko sebe (država, vrijeme, veliki sustavi, viša sila, manjak sreće, …). I u nekom trenutku sam prije nego bih li krenula u pregovore već podsvjesno vrtjela te filmove i sama se ograničila u startu. Na sastancima se to i vidjelo jer je na prvi komentar „to je skupo“ moj odgovor bio „ma budemo se dogovorili“ što je značilo automatsko spuštanje cijene, a time opet grickanje kikirikija.

U nekom trenutku u meni se desila jednadžba. Moj rad i trud = kikiriki. A ne, to nikako nije to. Ako ja dajem nešto konkretno, neku stvarnu vrijednost i zaista stojim iza toga, zašto pristajem na kikiriki? Nisam imala odgovor i to je izazvalo erupciju bijesa u meni. Nemoguće je da ja sama sebi nemam što odgovoriti. Taj bijes dao mi je jednu novu dimenziju gledanja na to kako vrednujem svoj rad i trud i ostalo mi je još samo promijeniti moj pristup na sastancima. Nakon par dana dobila sam poziv da dođem na sastanak u 560 km udaljeno mjesto jer su u toj firmi čuli za mene i žele da ostvarimo suradnju. Jupi, odmah kažem da dolazim, na njihovo pitanje trebaju li platiti put kažem da ne naravno (naivno skroz, znam) i već drugo jutro krećem skroz osnaženo i motivirano zbog novog pristupa. Prvo, sastanak kasni SAT vremena, drugo direktorovo prvo pitanje na sastanku je bilo: može li ta cijena dolje? Ja moćno kažem da možemo razgovarati o tome u slučaju povećanja naručene količine. Na to on kaže: ajmo vako – ako moji zaposlenici ostvare 30%bolje rezultate ja vama platim 100% iznosa. Ako ostvare manje, platim pola (ne moram posebno naglašavati da uspjeh zaposlenika ne ovisi samo o JEDNOJ radionici već i o mnogo drugih faktora, ali ok…). U meni se ponovno rodi onaj bijes, ali tijelo odradi kako sam to planirala u situacijama kada bih ranije popustila jer se ne bih znala zauzeti za sebe. Ostanem skroz pozitivna, čvrstog stava i sa potpuno ugodnim osmijehom na licu i pitam: mogu li onda računati na 200% iznosa ukoliko zaposlenici ostvare više od 30% poboljšanja?

Ostali smo pri mojoj ponudi i cijeni i odradili posao kao da se nikada ništa nije dogodilo 🙂

Da ne duljim. MORATE znati izgledati kao da se ne bojite i da se ne živcirate, dakle, cool izgled. To podrazumijeva pogled, osmijeh, mimiku lica, stav tijela, disanje… Drugo, MORATE znati točno što ćete kratko i jasno odgovoriti u situacijama kada od vas traže smanjenje cijena (a da pritom ne koristite negacije ili bilo kakve druge riječi koje bi mogle zvučati svađalački). Npr. O tome možemo razgovarati u slučaju veće narudžbe za bar 15%. Pri tome paziti na boju glasa, ton i zaista KRATKO i JASNO s točkom na kraju rečenice i bez ikakvih dodatnih pojašnjenja. I treće, znam da ova moranja nisu motivacijska, ali zamislite samo kako s lakoćom odvaljujete takve sastanke i napokon radite punom parom, a da pri tome ne grickate kikiriki. Kako to zvuči? Meni moćno i iz današnje perspektive nimalo komplicirano. Sretno!

Autorica: Sanja Gomuzak, direktorica

SOFIS Savjetovanje d.o.o.

sanja@sofis-savjetovanje.hr

Foto: Ingram Image