Upravo čitate
Kad te život potjera u kut, ne treba ti ni nova torba ni poslovni uspjeh-Riješimo se sebičnosti

Kad te život potjera u kut, ne treba ti ni nova torba ni poslovni uspjeh-Riješimo se sebičnosti

obitelj

Do prije dva tjedna, živjeli smo normalnim životom, trčali s posla na posao, vozili djecu na 5-6 izvanškolskih aktivnosti, jurili za svojim snovima… Nismo imali vremena za prijatelje i obitelj pa smo ih prebacili u virtualni svijet i počeli pomalo zaboravljati. Vikende smo radije provodili po trgovačkim centrima nego u prirodi, na roštiljima s poslovnim partnerima, kolegama, ljudima od kojih imamo koristi. Večeri… Većinom smo ih provodili svatko u svom kutku sa svojim televizrom, laptopom ili mobitelom i molili Boga da nas nitko ništa ne pita jer smo preumorni. 

Izolacija-strpljenje i tolerancija

Onda je stigla vijest, idemo u izolaciju. Nema više odlazaka u urede, djeca ostaju kod kuće i uče virtualnim putem, nema više izvannastavnih aktivnosti, nema šetnje po trgovačkim centrima. Mislim da nam je to većini najteže palo, a nekima je teško i palo to što smo po cijele dane svi zajedno, što nas djeca napokon trebaju, a nema trenera ni učitelja koji to obavljaju umjesto nas. Bio je to šok.

U početku smo sve to kompenzirali odlaskom u parkove, šetnjama po Jarunu odlaskom u veeeliku nabavku. Kad smo se koliko-toliko privikli na taj način života, uslijedio je novi šok. Nema više parkova, nema Jaruna, a odlazak u trgovinu je pravi pothvat. 

Natrpali smo svašta u kuću, od hrane, sredstava za čišćenje i dezinfekciju… Imamo svega, a opet nešto nedostaje.

Nedostaje nam strpljenja i tolerancije jer za suživot s ukućanima, bez dodatnih aktivnosti, i trebamo puno strpljenja i tolerancije. To nismo nabavili u velikoj nabavci. To smo morali pronaći u sebi. Zapravo još uvijek tražimo iako smo do sada bili uvjereni da smo strpljivi i tolerantni. 

Ljubav

Djeca

Ljubav. Ah ta ljubav. Svi pričamo koliko volimo svoju djecu, svoga supruga, koliko volimo svog psa ili koliko volimo raditi, kuhati, čistiti i svašta nešto mi volimo. Onda je stigla izolacija. I ljubav nam se nije pokazala kao jača strana. Djeca, kao i sva zdrava, normalna djeca, imaju potrebe za izlascima druženjem, interakcijom.

Do prije dva tjedna interakciju smo imali najčešće u automobilu tijekom vožnje na treninge, malo prije spavanja ili malo ujutro. Sada smo im mi jedino s kojima se mogu družiti, razgovarati, igrati se. Mi smo zadnji put bili takvi s njima prije 4-5 godina. Do prije dva tjedna su nam zajedničke aktivnosti bile šetnja po trgovačkom centru ili roštiljanje s 20-ak prijatelja koji imaju djecu njihovih godina da se mogu zabaviti ili bi im platili gro vožnji u zabavnom parku dok se mi dopisujemo s poslovnim partnerima.

Partner

Ljubav prema suprugu. I to je postalo udaljeno. Do prije dva tjedna bismo jedva čekali da onaj drugi zaspe, a najveći domet nježnosti nam je gledanje filma navečer zajedno. Sva ta prividna ljubav izlazi na vidjelo sada kad smo 24 sata skupa, sad kada ne možemo čekati da onaj drugi zaspi i kad smo pregledali sve filmove tisuću puta… Ne nije nestalo ljubavi, samo smo ju pospremili jer ismo imali vremena za nju.  Da ne pričam o ljubavi prema drugima.

Komunikacija

Prije dva tjedna sam tvrdila da svakog mogu podučiti komunikaciji, da znam sve o formalnoj i neformalnoj komunikaciji, da se mogu nositi s teškim situacijama sa sugovornikom, da je to sve u poslu s partnerima. Komunikacija u obitelji je sasvim nešto drugo jer je vođena drugim emocijama.

Najmanje poznajemo svoju obitelj

Komunikacijama u ovim, za nas neprirodnim, uvjetima je totalno nešto drugo. Sva ona znanja koja imam o komunikaciji sada mogu baciti u vodu. Sve one edukacije, koje moram priznati su bile savršene, nakon ovog iskustva s izolacijom bi mogla ocjeniti znatno lošijom ocjenom. Gdje je nastao problem? Ne poznajemo se, nismo imali vremena upoznati ni supruga ni našu djecu trčeći za poslom. Žalosno je da bolje poznajemo kolege i poslovne partnere od vlastite obitelji i da našu djecu bolje poznaju treneri i učitelji od nas, da mog supruga bolje poznaju njegovi kolege od mene… Sramota.

Druženje s prijateljima, ali ne onih dvadeset s djecom godišta naše djece, već pravim istinskim prijateljima, koji su uz nas i onda kada je i njima samima teško. Sad nam to nedostaje, sve bi dali da nam netko može doći u goste, da vidimo nekog dragog, popijemo kavu, proćaskamo ali licem u lice, ne u virtualnom svijetu.

I dok smo ih u vrijeme našeg normalnog života sve više gurali u virtualni svijet, danas bi sve dali da su s nama, tu u našem dnevnom boravku, na našoj terasi i bilo gdje, samo da ih možemo dotaknuti, zagrliti.

Što nam je istinski potrebno?

Zanimljivo, kad te život potjera u kut, ne treba ti shopping, ne treba ti ni nova torba, ni cipele, ne pada ti na pamet šetnja po trgovačkim centrima. Zapravo ne pada ti na pamet ništa što se novcem može platiti.

Ne trebaju ti ni poslovni uspjesi, rezultati, nije bitno hoću li se popeti na ljestvici uspjeha, hoću li pokrenuti svoj vlastiti biznis ulaskom na velika vrata. Ne, ne kažem da ne želim raditi i da mi posao nije bitan, ali sve ono što je preko mjere, sve ono što mi oduzima vrijeme za bitne stvari u ovom trenutku padaju u drugi plan.

Možda će Vas zanimati
zaokret

I sad se pitam, što zapravo trebam u svom normalnom životu? Trebam li juriti s posla na posao i smišljati aktivnosti za djecu, kako bi ih netko zabavio dok ja trčim za sada nebitnim stvarima? Trebam li ja ostavljati samo par minuta za supruga dnevno i čekajući ga zaspati?

Ili zapravo trebam osloboditi vrijeme za svoju obitelj, da s riječi na kojima smo stvarno jaki, prijeđemo na djela, da istreniramo strpljenje i toleranciju, da upoznamo pravu ljubav temeljenu na djelima a ne riječima, da se dobro upoznamo kako bi mogli lakše i kvalitetnije komunicirati.

Riješimo se sebičnosti

I na kraju, da u svoj život vratimo svoje prave prijatelje, da s njima provodimo kvalitetno vrijeme u razgovoru i razumijevanju uživo, a ne virtualno. Da prijatelje biramo po osjećaju, a ne po godištu djece, kako našoj djeci na zajednničkim druženjima ne bi bilo dosadno,ž pa time ne bi nama dosađivali… Jedino čega se trebamo riješiti je najveća vrlina našeg normalnog životasebičnosti – ona nam oduzima vrijeme koje nam je potrebno za vraćanje svega što nam nedostaje u životu. 

Da, potreban je i bit će ga i više kada svoj život ispunimo svim bitnim ljudima, osjećajima, stvarima za koje u normalnom životu nismo imali vremena. Posao, da bitan je jer kroz rad se ostvarujemo i rastemo, jer nam rad donosi novac kojim ćemo stvoriti uspomene.

Da, radit ću savjesno i marljivo iz izolacije, možda će to biti dovoljno za stepenicu više, a možda čak i malo jače odškrinuti vrata privatnog biznisa, ali to je od sada samo dio mog života. 

Na kraju, možda ova izolacija i nije tako loša pojava. 😊

Piše: Ivana Bilušić Bartovčak; bilusicivana5@gmail.com

Foto: Pixabay

Napomena: nisam financijski niti investicijski savjetnik stoga ono što pišem ne predstavlja takav savjet. Za takvo nešto potražite pomoć stručnjaka. Teme koje obrađujem imaju za cilj potaknuti vas na razmišljanje o važnosti osobnih financija. Za točnost podataka ne mogu garantirati, pa svakako savjetujem da sve prije provjerite prije no što se odlučite za bilo kakvu akciju.
POGLEDAJ KOMENTARE (0)

Ostavi Komentar

Your email address will not be published.

2020. © Žene i novac - Sva prava pridržana.

Vrati se na vrh