Upravo čitate
Intervju – Aljoša Bagola – Burnout je posljedica kulture straha i karijernog brutalizma jer pod svaku cijenu imitiramo tuđi uspjeh

Intervju – Aljoša Bagola – Burnout je posljedica kulture straha i karijernog brutalizma jer pod svaku cijenu imitiramo tuđi uspjeh

Untitled Design

Za Žene i novac donosimo intervju s Aljošom Bagolom čija je knjiga Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke postala hit u Sloveniji, a u lipnju izlazi i na hrvatskom jeziku. Aljoša govori o burnoutu, odnosno tzv. izgorjelosti, sindromu koji zahvaća sve više radnika.

U nastavku pročitajte zašto se događa burnout – radi li se o previše rada ili ustvari o nečemu posve drugom?

ŽIN: Nedavno ste napisali knjigu Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke. Riječ je o burnout sindromu – što je to točno?

Aljoša: Burnout je suvremena epidemija ozbiljnog tjelesnog i duševnog sloma koja svjetskom gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju godišnje uzrokuje 700 milijardi eura gubitka. Nekad su je zvali menadžerska bolest, ali je u 21. stoljeću jasno da svoje žrtve već dugo ne bira samo među rukovodećim kadrom.

ŽIN: Zašto ljudi općenito izgaraju – je li u pitanju perfekcionizam, stav radoholičarstvo = odgovornost…ili nešto treće?

Aljoša: Istina je – svoju debelu kožu, strpljivost, perfekcionizam i poslušnost predočavamo si kao vrline. Ali često nas baš one dovode do toga da predugo ostanemo u odnosima koji štete našem zdravlju.

Naša povijesna zarobljenost idejom marljivosti i poslušnosti zastarjela je i opasna.

Još k tome, nažalost, živimo i u svijetu odnosa u kojima su poštovanje, povjerenje i suradnja opljačkani, što neki iskorištavaju u svoju korist.

Loši šefovi napreduju jer jamče kratkoročne financijske uspjehe, zato što su bez empatije i kao takvi sposobni su do zadnje kapljice iscijediti druge.

Društvo nepovjerenja, potenciranjem strahova da nećemo preživjeti, dobiti posao, da nećemo biti kreditno sposobni itd., jačaju i politika, mediji te zastarjeli odgoj i obrazovanje.

ŽIN: Kakav je moderni način života da tjera ljude na burnout?

Aljoša: Epidemija pregorjelosti je posljedica kulture straha i karijernog brutalizma jer pod svaku cijenu imitiramo tuđi uspjeh ili ostvarujemo snove koji nisu naši.

To znači zapostavljanje svoje jedinstvenosti i svojih vrijednosti. Ako s njima nismo u kontaktu, loše nam se piše.

Karijere su postale brutalne i zato što nam je tehnologija stvorila pritisak obavezne neprestane dostupnosti. Čini nam se da smo neodgovorni već ako imamo samo jedan neodgovoreni poziv ili e-mail. Kad smo tako podvrgnuti neprestanim vremenskim i financijskim pritiscima, istovremeno i prisegli učinkovitosti, širom otvaramo vrata kroničnom stresu.

ŽIN: Kako ste vi izgorjeli? I kako ste se pri tome osjećali?

Aljoša: Ljudi me često pitaju kako znaš da si pregorio. Sigurno se ne radi o tri noći lošijeg spavanja ili anksioznosti sličnoj tremi prije nastupa u nižoj glazbenoj školi. Vrlo dobro znaš kad pregoriš.

Osim gubitka bližnjeg, to je vjerojatno najgori osjećaj u životu. Čini se kao da si izgubio sebe.

U tom slučaju ne možeš baš reći da si izgubio voljenog jer si se, ako si pregorio, sigurno premalo volio ili si previše volio samo neke svoje aspekte i zanemarivao druge koji su za dobar život puno važniji.

Kad noću ne možemo spavati, to znači da tijekom dana lovimo tuđe snove.

Pogreška je kad ljudi misle da se pregorjelost dogodi zbog previše posla – ona je posljedica odnosa koju su pogotovo u današnje vrijeme lišeni povjerenja, poštovanja i suradnje. U mom slučaju veliki uzrok bilo je jedno poslovno-osobno razočaranje, koje je povrijedilo moje osnovne vrijednosti i radoholičarstvo, kojim sam si umjetno dizao osjećaj svoje vrijednosti.

ŽIN: Jeste li potražili liječničku pomoć?

Aljoša: Da, nakon dvotjedne serije migrena krajem 2015. godine. Od migrena patim još od puberteta, ali sam ih obično dobivao nekih tri puta godišnje. Najvjerojatnije svaki put kad sam si dopustio opuštanje.

Zato sam nazvao liječnicu koja me poslala na razne pretrage. Svi su nalazi bili u redu pa zato me na moje čuđenje pitala jesam li slomljen. Neuništivom Supermanu u meni se to pitanje činilo ludo smiješnim, zato sam odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio i rekla da uzmem dva tjedna odmora.

Tog sam popodneva i prvi put proguglao pregorjelost i dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati Superman u meni je utvrdio da ja, koji sam nakon svog tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti.

I tako je radoholičar u meni odahnuo. I tako sam si, kad sam se nakon četrnaest dana vratio na posao bez promišljanja i izdašnije refleksije naprtio dvostruko breme i opet palio do daske, i tako cijele godine, dok nisam stvarno pregorio.

ŽIN: Na koji način ste se vratili u normalno i kako ste kreirali svoje novo normalno? – Što danas radite drugačije?

Aljoša: Povratak nakon pregorjelosti natrag na posao nije bio normalan, bio je paklen. Radilo se o PTSP-u, isto kao kod vojnika koji se vrate s bojišta. Strahovi su brutalni, prisutna je stalna tjeskoba i sve to moraš pobjeđivati, udah za udahom.

Ubrzo nakon pregorjelosti sam kolegama u vodstvu objavio da ću nakon povratka odstupiti sa svih vodećih položaja. Nakon više od dvadeset godina rada u marketingu, deset godina vođenja najvećeg kreativnog odjela u državi, nizanja izuzetnih kreativnih i poslovnih uspjeha jednog za drugim, osjetio sam da je vrijeme da se pobrinem za sebe.

Kad sam sebi postaneš prioritet i konačno se smatraš samo čovjekom, a ne radoholičarskim strojem, to ti vraća snagu i povjerenje u sebe. Tako sam supermana u sebi prisilno umirovio.

ŽIN: Jako je lijepo vidjeti da muškarac otvoreno govori o svojim osjećajima jer je to još uvijek nekako tabu tema – kako ste se otvorili i što je s ostalim muškarcima, zbog čega se na otvaraju?

Aljoša: Otkako sam o svome slomu progovorio u knjizi, brojni me ljudi zaustavljaju na ulici i zahvaljuju mi ili mi se javljaju sa sličnim ispovijedima. Ako se malo našalim, knjigom sam malo pomogao demokratizirati iskašljavanje i kod muškaraca.

Muškarci se odmah uhvate popravljanja bilo kakvog stroja, ali popravak svog emotivnog ustroja mogu pogubno dugo izbjegavati.

Možda će Vas zanimati
kako sa sobom u karanteni

Pravimo se frajeri, a to je samo potiskivanje i maskiranje ozbiljnih emocija jer smo tako odgojeni. Uz sve to kod nas je još puno povijesno nagomilane ljutnje.

Zato ne govorimo o problemima, što nas polako ali sigurno proždire i ubija.

Alkoholizam, radoholičarstvo, droge, digitalne ovisnosti, ovisnost o igrama na sreću, seksu, kompenzacije hranom itd., često su neposredne posljedice toga što si ne dozvoljavamo zdravo progovoriti o svojim emocijama i promijeniti ih nabolje.

ŽIN: U knjizi govorite o zenmagnetizmu – možete li pojasniti o čemu se radi?

Aljoša: Što smo manje svjesni svojih, više se bavimo tuđim kompleksima. I suprotno – što više radimo na svojima, manje imamo želju bavljenja drugima jer počinjemo privlačiti one koji isto misle.

ŽIN: Kako naučiti reći ne, je li to uopće potrebno?

Aljoša: Zdravo postavljanje granica prvi je korak za uspostavljanje dobrog odnosa sa sobom. Samo ako se zauzme svatko za sebe, za svoja prava, raspoloženje te se odgovorno pobrine za svoj unutarnji svijet, to će se uskoro preslikati i na vanjsku sredinu.

Naravno da će s time doći strahovi, promišljanja, sumnje i sukobi, jer smo odgojeni da moramo biti marljivi, da ne prigovaramo i da se za sve pobrinemo.

Ali kad ga dovoljno puta izgovorimo nene postaje dopuštenje da se sami sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zapostavljamo druge ili zanemarujemo svoj posao i odgovornosti, nego da ih obavljamo u normalnom opsegu jer smo konačno svjesni da se ne trebamo neprestano dokazivati.

Tek kad se budemo jasno i glasno izražavali, moći će nas netko u odnosu uopće čuti, tek kad budemo poštujući sebe postavljali granice, počet će nas poštovati. Ostati u ulozi žrtve je vrlo djetinjasto i istovremeno vrlo agresivno.

Pasivna agresija, kad tvrdoglavo čučimo u zavjetrini poznate boli i prstom pokazujemo na one koji su po našem mišljenju krivi za našu nesreću, dvostruko je nasilna – prema drugima i, prije svega, prema nama samima.

Zato moramo preuzeti odgovornost za svoju sreću.

S Aljošom smo imali intervju i za našu online verziju Business Cafea, a cijeli razgovor možete pogledati ovdje.

Razgovarala: Paula Latinović, PR i marketing; paula@zaokret.com

Foto: Miran Jursic

Napomena: nisam financijski niti investicijski savjetnik stoga ono što pišem ne predstavlja takav savjet. Za takvo nešto potražite pomoć stručnjaka. Teme koje obrađujem imaju za cilj potaknuti vas na razmišljanje o važnosti osobnih financija. Za točnost podataka ne mogu garantirati, pa svakako savjetujem da sve prije provjerite prije no što se odlučite za bilo kakvu akciju.
POGLEDAJ KOMENTARE (0)

Ostavi Komentar

Your email address will not be published.

2020. © Žene i novac - Sva prava pridržana.

Vrati se na vrh