Putovanje

Sjećam se kada sam imala 16. Nije to bila prva ljubav, nije to bio prvi poljubac već prva pomisao kako bi bilo lijepo otputovati negdje daleko, recimo u Afriku.

Taj trenutak devedeset i neke, kada nas je posjetio naš obiteljski prijatelj, inače misionar u Tanzaniji, don Nikola Šarić, potaknuo je val emocija i razmišljanja u mojoj tinejdžerskoj glavici kako da i ja krenem putovati sve do Afrike, a da se ne zaredim. Otada sve do moje punoljetnosti kada sam mogla i sama tako daleko, maštala sam o toj Africi, godinama pregledavajući slike iz misionareva albuma, od plemena Masaija, lavova, slonova, žirafa sve do snijegom pokrivenog Kilimanjara. Tamo želim ići. Tu ću ja uskoro! I sjećam se kada sam don Nikoli rekla:» doći ću ti ja skoro i prije nego što ti misliš!»

I tako došlo je jedno ljeto, ja na fakultetu, 21. mi je godina i prilika da zaradim, da skupim novac, da odem put Afrike. Bio je to izazov, kuhati se prodavajući cipele i to ne samo skupiti novac za kartu već i za boravak u Africi znajući pritom što rade tvoji kolege, svi oni koji se izležavaju na plažama Jadrana, bez ikakvih obaveza, samo guštanje i «prst u uho». Radila sam tako u prvim sales vodama da ispunim svoju želju, krenem put Tanzanije. Bez mobitela, sa sićom od dolara u džepu i ugljenom za «tekuće situacije». Sve za Afriku. Sjećam se i šefa koji se tada šokirao s cifrom kojom idem tako daleko. Nije bitno, snaći ću se ja tamo mašem mu sretna s lovom u ruci, a on evo i dan danas kada se sretnemo još uvijek nije ispunio svoju želju, da ode tamo gdje sam ja bila s dvadeset.

Otada sam cijepljena, ne samo od žute groznice i trbušnog tifusa već i s dozom adrenalina u putoholičarskom prijevodu – daj i zadnju lipu za putovanje! Samo da se putuje! I nikada nisam požalila što sam neki put ili kartu platila ili kupila i onda kada nije bila akcija. I da nije mi uopće krivo što ne šećem s brendiranom torbom i s onim kaputom koji sam vidjela u izlogu koji bi svaka žena trebala imati, jer ono što sam ja vidjela je karta do Vijetnama i tako j…š kaput. Imam povratnu kartu u džepu prošlogodišnje kolekcije, koga briga. Sve su to samo stvari koje su prolazne. Putovanje je doživljaj koji raste od trenutka odluke, za vrijeme i nakon povratka kući. Putovati se mora, hej! Kaput se kupuje u Vijetnamu tako i tako, tamo je raj za to.

 

Nije bitno koliko je zemalja izgrebano na mojoj karti svijeta, bitno je ono što svaki put dobijem na putovanju.

Bilo da se radi o 2 dana ili mjesec dana. Bilo da se radi o karti za 50 eura ili 500 eura, novac se «stvori», pogotovo ako to jako, jako želiš.
Svi mi imamo uvijek izgovore, ili su tu djeca koja su još mala, šef koji ne da godišnji, manjak vremena u globalu i na kraju vječni problem, čik pogodi- novac. Često me ljudi koji me ne vide dugo ili ne poznaju moj put, kažu blago tebi, ti toliko putuješ, non-stop si negdje. Želim tvoj posao ili još bolje riječi od jedne žene koju sam nedavno upoznala i koja se obratila svom mužu u mojoj prisutnosti riječima: « Ja želim biti kao Rujana, putovati i zarađivati toliko da mogu i ja tako po Sejšelima…!»

A zašto vi ne putujete?– upitam lijepu, pametnu ženu. «Ah uvijek nešto!», zakoluta ona svojim plavim okecima! Sad smo uređivali stan i tako, djeca su evo sada malo veća, pa ćemo sada, a i muž baš ne voli putovati. «Aha!» odgovorim ja, pa sigurno možete odvojiti neki vikend da negdje odete, pratite malo stranice za jeftine letove, iskoristite svijet, zamijenite svoju kuću s nekom drugom for free, otputujete negdje, ne treba vam bogatstvo. Treba vam volja i želja. A i možete s prijateljicom, ako muž nije za, još ćete više uživati bez da mislite je li vašem mužu to zanimljivo ili nije. I eto vas na putu. Novac nije tu presudan. Uvijek se nađe! Gleda me tako ta žena, razumijem da je realnost ponekada strašna i jadna, ali nekada treba pomalo blesavo, onako mladenački luckasto pristati na neki poziv ili izazov makar nas košta i zadnje lipe.

 

Na kraju koliko nam novaca treba za putovanje?

Za tu malu sreću doživljaja, daleko ili blizu od kuće. Nikada nam nije dovoljno i onda odustajemo. I ostanemo doma. A onda tužne, sjetne, lajkamo slike drugih na FB i Instagramu ili čekamo da se vrate sa svojih putovanja da nam kažu da im je bilo super… i onda slijedi duboki uzdah i riječi da tako ću i ja kada budem, velika cura?!

Svako naše putovanje, mini je terapija koju poklanjamo sami sebi.

Na putu smo van svoje zone, moramo brzo donositi odluke, podređivati se možda nekome tko nas vodi, trpjeti tuđa raspoloženja i nositi hrabro svoja, hodati, dugo šetati, otvoriti oči i sva čula za svijet oko nas. Na putovanjima se divimo svemu, prirodi, pločici, kipu i drvu maslina. Možemo osjetiti slobodu, što se manje spakiramo to će nam biti bolje, možemo biti svoji.

«Znaš li što znači kada putuješ s ruksakom ili malom torbom?!», pitam i odgovaram svojoj dragoj prijateljici kojoj nikako nije jasno kako se pakiram tako lako. To ti znači slobodu draga moja, slobodu od stvari i od toga kofera koji vučeš sa sobom…

Oslobodi se. Bar jednom.

Razmisli dok čekaš ono idealno vrijeme, kada ti djeca odrastu kad te muž pušta da odeš, kada ćeš imati dovoljno novaca da putuješ, koliko si lijepih stvari mogla doživjeti tamo daleko. Hoće li ti onda uopće biti napeto putovati tako daleko, pitaj se. I svim svojim prijateljicama uvijek ponavljam, ma kada ćemo putovati ako ne sada, kad ću imati 70 i kada ću morati sjesti da odmorim na klupu tamo negdje na ulicama Buenos Airesa… nema šanse da čekam ono idealno jer to ne postoji. I zadnju lipu dala bih za putovanje. Uvijek.

 

Autorica: Rujana Lukač

 

Foto: Ingram Image