Napominjem da sam cijeli radni vijek (27 godina) radila u IT sektoru, dakle, u većinom muškom okruženju. Žene sam susretala rijetko i rijetko su mi postavljale računovodstvena pitanja.

Tek u posljednje vrijeme se to promijenilo.

Na tako malom statističkom uzorku mogu donijeti sljedeće zaključke koji su zbog mojeg poslovnog backgrounda upitni, ali ipak indikativni.

 

Što se tiče odnosa prema poslovnim financijama čini mi se da postoje tri grupe žena. Jednu čine one koje razumiju financije i računovodstvo i one se time bave profesionalno kao računovođe, knjigovođe, savjetnice, revizorice. Drugu grupu čine one koje o financijama ne žele ništa čuti. Plaše ih se. To su i najčešće pogreške koje poduzetnice čine – nepoznavanje i nerazumijevanje završnih računa, pogotovo izvještaja o novčanom toku. Ne znaju ih pročitati niti pokazuju volju i spremnost da to učine i da se s njima suoče. Stavljaju to sa strane kao da ne postoje. Zbog toga teško donose poslovne odluke. Imam osjećaj da ih je sram priznati da ne poznaju financijska izvješća. Ali kad im ponudiš pomoć i edukaciju, spremne su je prihvatiti. Pogotovo žensku. Treću grupu čine žene borci koje aktivno sudjeluju u poslovnim financijama,  postavljaju pitanja, čitaju, educiraju se, idu na seminare, planiraju, vole pričati o poslu, uspjehu i neuspjehu, računovodstvu i financijama, novcu. O novcu i treba što više pričati, tako može i doći.

 

S druge strane, muškarci s kojima sam razgovarala puno pitaju, znatiželjni su, „sve vole znati”, imaju neku svoju inženjersku logiku (radila sam najviše s inženjerima), žive u svijetu brojeva  i formula pa to prenose i na biznis. Čitaju poslovna izvješća, ali iz kuta koji mi je nejasan kao i put kojim dolaze do financijskih i poslovnih zaključaka. Meni je to sve zanimljivo jer potiče diskusiju, a tada i ja puno naučim.

 

Većina žena koje poznajem podcjenjuju se, oprezne su, uplašene, nisu sklone riziku i cijene/marže su im preniske. Često pozajmicama podmiruju obveze prema dobavljačima, djelatnicima, obveze za poreze i doprinose, samo da se ne moraju suočiti s utjerivanjem dugova. To im je stresno. Daju se previše, u smislu nadmašivanja očekivanja kupaca, ali opet na svoju štetu.

 

Što se tiče rastrošnosti i muškarci i žene skloni su razročiti ušteđevinu ili oročena sredstva da bi kupili motor, dizajnersku haljinu, uplatili egzotično putovanje… Ili za nešto od svojih hobija što im je tada važno. U tim trenucima uopće ne razmišljaju o poslovnim financijama, samo žele zadovoljiti svoje osobne interese i potrebe.

 

Postoji još jedan zajednički nazivnik kod oba spola. Naime, i muškarci i žene, bez iznimke,  prvo pitanje koje mi postave je: „Gdje mi je novac? Radim ko konj, a love nigdje, žiro račun prazan.“ A često imaju lijepu dobit za isplatiti, no ne mogu to učiniti zbog toga što nemaju sredstava. Odgovor na pitanje gdje su pare je – u potraživanjima od kupaca (i onda se opet vraćamo na utjerivanje dugova), u dugotrajnoj imovini (netko je uložio u aute, poslovni prostor, kompjutore, namještaj, a sve je to imovina koja se može unovčiti), u pozajmicama, oročenim depozitima...

 

I za kraj, i jedni i drugi poduzetnici s kojima sam u kontaktu, bez obzira na spol, pomno brinu o svojim djelatnicima i oni su im na prvom mjestu. Plaće se moraju isplatiti jer samo tako možeš zadržati djelatnike. Znamo već da za vrhunske rezultate trebamo imati vrhunske radnike. A to treba moći platiti i toga su svjesni. Ljudi su najvažnija i najvrednija imovina svake firme.

 

Autorica: Marija Horvat

Foto: Ingram Image