Trenutno čitate
9 spoznaja koje sam dobila na drvenoj stolici života – Pronađi svoj mir, slušaj intuiciju i preuzmi odgovornost

9 spoznaja koje sam dobila na drvenoj stolici života – Pronađi svoj mir, slušaj intuiciju i preuzmi odgovornost

Blazenka Micevic
1

Nakon prvotnog šoka, straha, nevjerice, ili kako god nazvala ono neko stanje koje sam doživjela prije nekih mjesec-dva, u stanju sam suvislo i potpuno objektivno sagledati svoje stanje, sebe i svoje poslovanje.

Ja Iva, Ja mama, Ja žena, Ja partnerica, Ja vlasnica svojeg posla. Samu sebe sam rastavila.

Što sam putem naučila?

Koje poruke sam primila i što sada znam, a prije nisam? Ovdje ću pisati o tome kao vlasnica svog posla, iz perspektive poduzetnice.

Mala napomena: znam da je tekst poduži, ali unatoč tome osjećam odgovornost da ga ostavim u punoj formi bez kraćenja jer trebaju ga čuti Blaženke, Kristine, Ivane, Viktorije, Tanje, Silvije, sve one koje betoniraju (Blaženka ne mogu osmisliti bolju riječ za sve što spada pod betoniranje pa te ovdje kopiram).

Pa evo kako je sve krenulo…

Netom prije ove izolacije krenule su informacije koje su se donekle odražavale na moje poslovanje. Jednim sam uhom slušala, dok sam uobičajeno radila. Mjesec je veljača i već sam lagano počela osjećati svoj uobičajeni sezonski stres. Specifičnost mog posla je da cijelu godinu radim nacrte, ali od drugog mjeseca pa do sredine sedmog imam uz to i izvedbe na terenu. To mi je i najstresniji period u godini.
Već u prosincu ja strahujem od ovog perioda. 

Želja za mirom – ili još veći pressing?

Zašto to posebno napominjem? Pa evo kako kažu – pazi što poželiš… A ja sam silno lani krajem ljeta poželjela rad bez tolikog stresa. Osjećala sam da fizički više moje tijelo to ne može, bar ne na duže staze. Znate i same, vjerujem, poduzetnice ste, mnoge ste uz to i majke pa vam je poznato to žongliranje.

E pa jako sam zaželjela malo mira.

Mir

Imala sam i solidno stanje na računu firme, ali stigao je na naplatu PDV, kojekakvi porezi, davanja, članarine i smanji se to solidno stanje. Ups! 

Od silne želje da malo predahnem, ja sam nastavila trčati maraton. Osjećam se kao maratonac koji si ne smije dozvoliti da stane, malo predahne, otpije gutljaj vode i da mu netko 5 minuta izmasira napete mišiće.

Maraton

I ovdje ću stati. Da, ovdje ću stati! Zašto? Jer razumijete vrtlog stresa trčanja maratona u biznisu. 

Znate što vam želim reći? Znate koje sam uvide dobila u ovih mjesec i pol kad sam prestala biti korak ispred života? Da, pročitajte još jednom, HTJETI BITI KORAK ISPRED ŽIVOTA.

Znate kako sam se samo razljutila, zapravo raspalila na sebe, na sve oko sebe, čak i na ideju Budni u 5? Znate tu knjigu, sigurna sam. Nije mi cilj iskritizirati Sharmu, volim ga, niti napustiti ideju 7 navika uspješnih ljudi. Gutam te knjige već 25 godina.

Razbjesnila me ideja Budni u 5, sad nema veze sa sadržajem knjige. Sutra će biti digni se u tri jer ćeš osvojiti svemir, nitko ti neće biti ravan. Ili slijedi 108 koraka uspješnih ljudi. Gdje je kraj?

Pokušavala sam pratiti silne članke, konferencije, učenja preko Facebooka, instalirala sam Zoom,  pratim kojekakve streamove. Upaljen mi je bio stolni kompjuter, laptop i mobitel da bi mogla sve popratiti. Iako su se neke aktivnosti preklapale, ja ništa nisam smjela propustiti. Premještala sam se s jedne slušalice na drugu, aktivno sudjelovala, postavljala pitanja da naučim, da znam, da se informiram, da dam svoj osvrt. I još pekla vafle i prala suđe usput.

Stres

I sad ide ona scena, kad režiser namjerno isključi zvuk i u slowmotionu, scena mene kako skidam slušalice. Ljuta sam, dosta mi je svega i svih. Puuuustiiiiteeee meeee naaaa miiiiruuuuu!!!
To nisam vikala ja, to je moj glas iznutra ovaj put iz petnih žila progovorio jer ja Iva majka, Iva partnerica, Iva poduzetnica uvijek htjela biti ispred života.

Bum.

Isključila sam se skroz. Najprije od sebe. Stavila sam po strani onu koja se diže u 5, ona koja odvozi 1500 km tjedno, ona koja čita i stalno se educira. Ona koja trči ispred života. E tu koju ste upravo u sebi prepoznale. 

Što sam prvo učinila drage moje? Prvo sam se dobro naspavala. Nije to bilo spavanje do 10, nego samo do 6 i 50 ali za mene je već i to dobro se naspavati. Nakon toga sam otišla u šetnju i tako svaki dan ujutro bi hodala, ja i moj pas, u cik dolaska novog dana, pored mora uz svježi miris borova sa slušalicama u ušima. Ovaj put muzika je onoliko glasna da istovremeno čujem i valove kako guraju kamenčiće i vjetar kako prolazi kroz krošnje drveća. Dovoljno glasno da samu sebe ne čujem kako pjevušim jer me sram.

Da sram me zapjevati pred drugima!

Sram me zapravo vlastitog glasa čitav svoj život. I zato sam se razljutila par dana prije. Ne na druge, nego na sebe. Na činjenicu da želim promjene ali svoj glas držim na mute. A toliko toga imam za reći! Iako nije bilo nikoga, nitko nije šetao u blizini, ribarice su bile daleko – nitko me nije mogao čuti. A ja sam i dalje samo tiho pjevušila. Kako su dani odmicali sve sam glasnije pjevala, sve sam glasnije dizala ruke u vis pokušavajući osloboditi onu sebe koja je uvijek bila ispred života. Čak sam počela i poskakivati kao mala djevojčica.

More

Znate što me na jednom dijelu obale gdje šetam dočekalo? Stolica. Da, stolica! Drvena stolica. Instinktivno sam pomislila da tu nije slučajno. Znala sam da moram sjesti. Pažljivo, skoro sa nekim strahom prodrmala sam ju da vidim je li čvrsta. Mogu li sigurno sjesti? Neću li pasti ako sjednem?

I ta je stolica iz dana u dan tamo. Okrenuta prema moru, prema suncu, prema horizontu. Iz daljine ju vidim. Hitam joj svako jutro, naspavana, odmorna i dobre volje. Moja stolica života koja me dočekala. Koja se ponudila da svaki dan kao prvo sjednem, odmorim a onda da slušam sve zvukove oko sebe zatvorenih očiju, da osjetim kako mi vjetar mrsi kosu i kako me vlasi kose škakljaju po nosu. Da sjednem i odem tamo gdje najprije moram biti. U sebe, u istom koraku sa životom. 

I opet bum. Stolica je progovorila, a ja sam slušala. Svaki dan nova spoznaja, svaki dan uvid u spoznaju. Prepustila sam se. Podijelit ću s vama ovu priču. Dugačka je, ali ostanite sa mnom. 

Spoznaja br. 1 – PREUZMI ODGOVORNOST I SLUŠAJ INTUICIJU

Da preuzmem odgovornost, pitala sam samu sebe, što to zaista znači?

Preuzmi odgovornost, započela je stolica, za svoje ponašanje.

Nisu ti klijenti krivi što uzimaju do te mjere da si već unaprijed nervozna i umorna i prije nego posao počne jer znaš da će te iscrpiti. Nisu oni krivi što nisi postavila jasnu granicu do kuda ide tvoja usluga ili koliko su platili tvojeg vremena i znanja a bome i iskustva. Nisu oni krivi, ti si draga moja, znam da te boli i razumijem što ti suze upravo sada klize niz lice a vjetar ih hladi pa boli jače. Žao mi je, ti si kriva. 

Je plakala sam. Ali stolica je bila tako nježna. Pa je nastavila. Nisu ti krivi ni partneri kojima otvaraš vrata i koji zarađuju više od tebe na tvojim projektima a ti si to sve radila, doslovce, mjesecima. Mrcvarili su te klijenti promjenama, izmjenama, hirovima, nervozama, a ti si sve posložila samo da teče, glatko, da ide naprijed. Glatko za njih, no ne i za tebe.

I onda se ljutiš u tišini što kad si  osvijestila da zarađuju lakše i više na tvojem projektu, na tvojoj ideji, u želji da stvoriš unique djelo klijentu osjetila si ljutnju. E moja draga nisu oni krivi. Ti si. Kad daš nekome sve na pladnju ne čudi se što su sa pladnja sve uzeli. 

Osjećaš se jadno kad ti partner kaže da za rabat nisi ni orala ni kopala? Jesi da draga, ja to znam, ali ti si otišla šutke umjesto da si jasno i glasno rekla da itekako oreš i kopaš prije nego dođeš na ta vrata sa kojih ti daju rabat. Mogla si reći da ti rabat i ne treba, jer fakat možeš i bez toga. Znam, možeš draga moja i bez toga.

žena

Kad ti suradnik kaže da se nisi snašla – sjećaš se koliko si samo bila tužna nakon što si osjetila enorman ponos na izvršeni posao nakon te rečenice od 3 riječi – NISI SE SNAŠLA. Nakon što si bila u sedmom nebu od sreće i ponosa i onda ti netko kaže da se nisi snašla. I što si ti napravila? Povukla se kao i milijun puta do sada. Otišla sa osmijehom i velikom ranom na srcu. Opet i opet.

Pa dobro kada ćeš naučiti da si trebala progovoriti, pustiti svoju misao koja ti je došla do vrha jezika a ti si ju zaustavila. Da, na vrhu jezika stajala ti je je rečenica:

Možda se nisam snašla na tvoj način, ali ja bih se snašla na svoj način i dozvolila sam da me se stavi na silent 40 minuta, i da, izgubila sam priliku da kažem kako sam ja to doživjela tamo dok sam morala 40 minuta šutjeti. Kasno, puno prekasno draga moja, reče stolica. Jer ti si zašutjela i opet zatvorila vrata. Ali uredu to je bio tvoj način da se zaštitiš da ne vide koliko si zapravo povrijeđena. A sve što stoji iza tvoje povrijeđenosti jest da te se poštuje. 

Draga moja, kaže stolica, ima li išta ljepše od istine? Istina je dovoljno lijepa zato preuzmi odgovornost i neka tvoja istina ode dalje, neka ne staje samo na vrhu jezika. Tvoja je istina dovoljno lijepa i prihvatit će ju samo oni koji u toj istini vide poštovanje za sav tvoj trud, za tvoja otvorena vrata. I draga moja, nastavlja stolica, osim odgovornosti koju ćeš od sada pa nadalje preuzeti – slušaj intuiciju koja ti kaže da je određenoj suradnji došao kraj. 

Spoznaja br. 2 – PROBUDI SE

Hm, da se probudim, što ti to znači? Još sitnije sam stisnula oči ne bi li proniknula što to znači probuditi se.

E moja mudrice, odgovorila mi je stolica. Točno znaš što znači probuditi se. Točno znaš po osjećaju trebaš li nešto napraviti ili ne. Da, to je tvoja intuicija. Znam, učili su te od školskih dana da postoje razno razne empirijske metode kao dokaz, ali ne i intuicija. Kao mala si već znala da je osjećaj u trbuhu tvoja metoda.

žena

Znam da si ju prigrlila ponovno na pragu svoje tridesete. I da ju i dalje hraniš. Ali zašto ju ne iskoristiš u poslu? Zašto joj ne dozvoliš da te vodi? Zašto ne razgovaraš s onim osjećajem u trbuhu kad razgovarajući s klijentom osjetiš da taj razgovor ne ide u smjeru u kojem treba ići, u smjeru dobrobiti za oboje, a ne samo jedne strane? Zašto tada svim silama zaustavljaš očito, zašto se osjećaj u trbuhu pretvori u bol u trbuhu?

Probudi se, jer bol u trbuhu nije dobra za tvoje poslovanje, krene u posve krivom smjeru a kad nije dobro za tvoje poslovanje nije dobro ni za tvoje tijelo, nije dobro ni za tvoje zdravlje pa ni sudbinu. Pa tko će sve to voditi, pa tko će tvoju maštu znati pretvoriti u stvarnost ako ti ne budeš dobro, ako ne budeš zdrava! Kasno će ti biti poslije reći da si trebala preokrenuti situaciju u tom ključnom trenutku za dobrobit svih. 

Probudi se, dužna si to učiniti sama sebi.

Spoznaja br. 3 – PRIHVATI IZAZOV

Uf, postalo je zanimljivo. Imala sam otvorene oči, a izazovu ni traga. Pogledavala sam oko sebe ne bi li pronašla nešto što bi izgledalo kao izazov pa da počnem skakati, preskakivati, natezati. Pogledala sam ispod stolice, možda stoji neki papirić na kojem piše što moram učiniti da bih ispunila izazov. 

A ne, ne Ivice moja, ne leži u tom grmu zec! Sjeti se jutros dok si lutala po Facebooku i vidjela kako svi stavljaju slike iz mladosti, kad su bili mali. Tu ti leži izazov. Sad sjedi, uživaj otvorenih očiju u boji mora i odsjaju sunca. Ne moraš ništa sada, reče stolica.

Kad sam stigla kući sjela sam za kompjuter, otišla na FB i pitala se moram li staviti neku sliku iz djetinjstva. Je li stolica na to mislila? Pa hajde neću se opirati. Ali nemam albume kada sam bila mala, svi su mi kod mame i tate. Imam jedan okvir za sliku koji mi je mama poklonila kad sam otvorila firmu. Unutra je logo i letak moje firme i par fotki mene kao male. Vječno među cvijećem, pomislila sam gledajući slike. Ali zapela mi je ova gdje sjedim na kauču, osmijeh od uha do uha, sva zamusana od čokolade, gotovo da mogu čuti taj smijeh.

Dijete

Tad shvatih da mi izazov nije staviti sliku na Facebook, izazov mi je prisjetiti se tko sam. 

Ja sam veseljak koji voli slatko. Ja sam ono nevino u osmijehu, ja sam nestašna u svojoj dobroti. Ja sam još uvijek to isto razigrano dijete koje još na toj slici nije znalo ni hodati, ali je bilo radosno. 

E stolice moja, vikala sam joj tiho u svojoj mašti, saznala sam što mi je izazov! A ona mi je na daljinu odgovorila da se stalno prisjetim  tko sam, svaki dan, u svakom trenutku. Ne moram biti nitko drugi, ne moram se ponašati drugačije da bih se uklopila u neku situaciju jer sam zaključila da bi to možda bilo profesionalnije. Opusti se, budi što jesi i dovoljno je profesionalno. 

Klikni za moj video

Spoznaja br. 4 – NE ODUSTAJ OD SVOJIH SNOVA

Eh, koliko sam puta čula ovu rečenicu! A daj molim te, pomislila sam, to je i suviše otrcano! Malo sam se i naljutila na stolicu. Come on! Daj nešto teže, izazovnije.

Stolica mudra kakva jest, šutjela je. Nije se svađala, nije objašnjavala, nije dokazivala da je u pravu. Samo me pustila. Taj sam put dugo sjedila na stolici. Već sam bila i pomalo nervozna jer imala sam svašta u planu raditi taj dan. Ali stolica je uporno šutjela. A ja sam se vrpoljila.

Zatvorila sam oči, nasilu pokušavala dovući neke misli koje bi potkrijepile ovu spoznaju, ovu tezu da ne odustajem od svojih snova. Stolica je šutjela, nimalo mi nije pomagala. Znate htjela sam ju pitati da kaže bar prvo slovo, samo da me asocira.

Ništa, šutjela je. A ja sam se vratila kući uznemirena. Nisam znala čega bih se prvo uhvatila. Čišćenja kuhinje od kuhanja večer prije, da sjednem s malim i radimo školu, da sjednem za kompjutor i počnem raditi nešto za posao, da …. Ah, baš sam se mrcvarila! A onda sam se sjetila prve tri spoznaje. Vrijeme je stalo. Sve je nekako utihnulo. Ja sam stajala na mjestu, a svijet se vrtio.

Čula sam svoje otkucaje i pitanje Koji je prioritet u ovom trenutku? Zaustavila sam misli i osjetila što je prioritet trenutka. Preuzimam odgovornost da se zaustavim jer to zahtijeva prisutnost. Intuitivno gdje bi sada bila i što bi sada, Iva radila? Sjeti se Iva da si radost!

Vrt

I bum, otvorila sam oči, a stajala sam u svom vrtu. Vrtu u kojem, na neki čudan način da vam sada ne objašnjavam, nisam bila 5 godina. Tako je, vrt me dozvao, moj vlastiti vrt mi poručuje da ne odustajem od svojih snova. Malo sam moram priznati bila rastrešena jer sam počela trčati ne bih li počela od tuda ili ovuda, a onda sam se dogovorila sama sa sobom da ću krenuti od jednog kraja pa pomalo bez pritiska dokle stignem.

Tjednima sam radila. Tako mi je odgovarao fizički rad. Svašta sam tu ispremještala, ne znam ni otkud mi tolika fizička snaga, a umor nisam ni osjećala. U pauzama sam kuhala, pekla, vukla tijesto. Baš sam bila sretna i ispunjena. A zaspala bih redovno prije devet uvečer. Rezultati mog bivanja u vrtu su se nazirali. Čak je i vrijeme išlo u prilog. Kad sam radila bilo je sunčano, pravo proljeće, ali kad sam bila umorna taj dan je zahladilo i toliko jako puhalo da mi je dalo priliku da odmorim jer sama to ne bih učinila. 

I kako mi je taj fizički rad osvijestio da ne odustajem od svojih snova? I nije toliko bitno što je to bio posao u vrtu i vrtlarenje. Stvar je u tome da dok sam fizički radila, nisam prevrtala mislima, opustila sam se toliko da sam se prisjetila koliko mi je moja firma bitna.

žena U Vrtu

S kolikom vjerom sam ju otvorila tog 02.01. kod javnog bilježnika.

Prisjetila sam se kako sam bila ponosna kad su mi dali pečat firme u ruke. Kako li sam ga držala na dlanu kao da je nešto najdragocjenije na svijetu. Doma sam neki papir ispečatirala kao kad cura ljubi dečka sva našminkana, a na licu više nema slobodnog mjesta za novi poljubac. Sjetila sam se da sam s prvim klijentom ušla u posao bez kune kapare. Dan danas on je jedan od mojih najdražih klijenata. Znate zašto?

Jer je s obje strane bilo povjerenje. Jer smo oboje sa svoje strane dali najbolje od sebe. Pa čovjek me vukao za rukav da mi plati. A ja sam cikala od sreće kako je vrt ispao. Sjetila sam se svih svojih klijenata s kojima sam ostvarila pa i prijateljske odnose, sjetila sam se koliko su me obogatili svojom brižnošću prema meni kad su mi iskreno rekli da se malo više čuvam, da ne radim toliko. Kad su mi rekli što sam i pogriješila. Rekli su mi hvala i kako sam učinila dobar posao.

Ne odustaj od svojih snova Iva, poručila sam si. Prihvati činjenicu da ćeš možda morati s obzirom na situaciju zatvoriti svoju firmu. Jer ne znamo kako će to sve završiti. Nitko od nas ne zna kako će se to odraziti na naš posao. I ponekad i uza sav trud, rad, želju postoji neka situacija na koju ne možemo utjecati. Prihvatila sam i tu činjenicu. I vjerujte mi, nisam tužna.

U svom srcu s javnim bilježnikom ili bez njega, s pečatom i bez pečata ideja Green Hypnotic – garden design studio ide dalje. U srcu to znam. Jednostavno znam. 

Samo radi i rezultati će doći sa ili bez pečata. 

Spoznaja br. 5 – RESET – MIRUJ KAD JE VRIJEME MIROVANJA

Bome mirovanje mi je strana riječ i ne znam u kojem rječniku bih pronašla točnu definiciju. Neku naznaku imam, ali još ne znam što znači mirovanje.

Miruj, kaže stolica, nije mirovanje neko vrijeme. Nije mirovanje neki trenutak isplaniran unaprijed. 

Još mi ni tada nije bilo jasno.

I u radu, pa i u kuhanju, i kad ideš na posao, i kada kupuješ – možeš biti u mirovanju, nastavila je stolica. Mirovanje je doživjeti jasnoću. Jasnoću ovog trenutka. Jasnoću svakog trenutka. Jasnoću kada crtaš, jasnoću kad pregovaraš, jasnoću kada voziš, jasnoću kada biraš sandale. Mirovanje duha, tijela i misli, sve u jednom. 

Mir

A nije mirovanje sjediti na kauču?, upitah stolicu. A sad mi je jasno!  Crtam nacrt, ali ja istovremeno skačem da odgovorim na mail koji jučer nisam, a mislim da bih trebala. Naručujem robu, ali istovremeno tražim neku sličnu čisto da vidim postoji li nešto savršenije. Pišem tekst za svoj novi web i paralelno kuham. Dignem se i spremim za sastanak na vrijeme, ali ima još 20 minuta za polazak, stavljam veš na sušilo i naravno zakasnim.

Aha! Jasno mi je da mirovanje nije neka usporena ili nikakva aktivnost na kauču. To je fokusiranost na ono što radim. A fokusiranost ne ide pod ruku sa multitaskingom. Aha, jedna po jedna stvar! Fokusiranost. Da, to je mirovanje. 

Fokusiranost

Ali samo da priznam mirovala sam i navečer na kauču i gledala sve aktualne filmove katastrofe na temu virusa. To mirovanje mi je bilo potrebno i uživala sam. Gledajući film nisam slagala robu koju sam pokupila sa štrika. Samo sam gledala. Ja, kauč i film. 

Više
sigurnost

I sad u ovom trenutku pisanje ovog članka je jedna jedina aktivnost, fokusiranost. Neću više danima pisati članak, hraniti sve oko sebe, držati slušalicu na ušima i gurati robu u mašinu. A ne, opraštam se od multitaskinga. Između dvije aktivnosti nalazi se reset

Spoznaja br. 6 – OBOLI OD ZAHVALNOSTI

E tu sam mislila kako sam stolicu dovela na svoj mlin. Kao, znam ja ovu temu. Pa pisala sam ja i dnevnik zahvalnosti. Kako ne, evo ga još je pored noćnog ormarića! A proradio mi ego pa sam se osjećala kao da sam na svojem terenu. Pucaj, kažem stolici!

Ali stolica me posramila i brže nego sam stigla prekrižiti nogu preko noge ne bih li se još više osjećala važnijom.

Živa si, Iva, živa si!, krenula je stolica. U tebi teče sva sila univerzuma! Ti si sav početak i kraj. Budi zahvalna samo na činjenici da si živa. Zahvalna na svemu što si kroz sebe propustila, svemu čemu si se otvorila.

Univerzum

Budi zahvalna sebi, sada, u ovom trenutku. Da, cijeni ono što zapisuješ u dnevnik zahvalnosti.

Ali budi zahvalna i kad ne osjećaš da trebaš biti na ičemu zahvalna, čak i kad osjećaš ljutnju. Budi zahvalna na svojem umoru, budi zahvalna na svojem nemiru. Budi zahvalna na svojem razočarenju. Budi zahvalna i kad si povrijeđena. Budi zahvalna i kad te prevare, budi zahvalna i kad ti ne plate. Budi zahvalna i u trenutku otkazivanja svojih poslova. Budi zahvalna. Znaš zašto? Jer si živa, jer si ljudsko biće! I ne zamjenjuj te osjećaje zahvalama iz svojeg dnevnika zahvalnosti. Pusti, propusti, srcu vjeruj, umu se ne opiri.

Zahvalnost

Šutjela sam, manja od makovog zrna na toj stolici. Bilo me čak sram dignuti se s nje, a najradije bih jer me posramila, ne s ciljem da se osjećam posramljeno, već da osvijestim koliko bih trebala biti zahvalna na ovom trenutku kojeg sam upravo doživjela. Bila sam zahvalna i na egu koji je dao petama vjetra kad je stolica progovorila.

Spoznaja br. 7 – ŠTO MI JE ISTINSKI POTREBNO?

Evo u ovo vrijeme koje nas je snašlo mogli smo uvidjeti što nam je zaista potrebno. Topao kruh, koja fritula pa čak i nenošenje grudnjaka.

Bilo mi je potrebno sjesti, predahnuti, ništa korisno raditi – bar po mojim prijašnjim mjerilima. Sjedila sam na stolici i ovaj put ja sam pričala sa stolicom. Bilo je potrebno da me netko zaista sasluša, samo da kažem na glas. Eto, to mi je istinski bilo potrebno. 

Relaksacija

Nema potrebe iznijeti vam tu intimu koju sam podijelila sa stolicom. Samo činjenica da nam je nekad potrebno ne da nas slušaju nego da nas čuju. Samo da netko bude tu i da nas sluša, da čuje kako nam je, kako smo, što radimo, čemu težimo, čemu se nadamo, koliko nas je strah za posao u ovom trenutku.

Samo to. I hvala što ste još tu, u ovim redovima sa mnom. Hvala što ste me čule.

Spoznaja br. 8 – INSPIRIRAJ DRUGE DIJELJENJEM SVOJIH TALENATA

Iva, reče stolica, dana ti je jedinstvena prilika da inspiriraš druge ljude! 

Progutala sam slinu jer je započela žestoka borba između dvije mene. Jedna koja je nesputana, koja sve što zamisli pretvori u moguće, ona koja je živa i glasna. I druga koja je vječni perfekcionist, bez nedovoljnog samopouzdanja, kritičar na kvadrat, a još i šutljiva.

Sjetila sam se knjige Pazi kojeg vuka hraniš, iako knjiga nema skroz veze s ovim, naslov je dovoljan u ovom kontekstu. 

Zašto hraniš tu drugu sebe?, pita me stolica. I to ne pita da dobije od mene odgovor. Pita samo da ja sebi samoj postavim to pitanje. Zašto pobogu, zašto?, upitala sam i ja samu sebe.

Dugo smo šutjele, stolica i ja. Uhvatila me neizmjerna tuga i ljutnja u isto vrijeme, Plakala sam i istovremeno brisala suze jer nisam htjela da budu tu. Istovremeno sam htjela zagrliti sebe i razbiti stolicu. Došao je trenutak, a ja nisam bila spremna.

žarulja

Zašto osjećam navalu bijesa i nepomično sjedim na stolici! Zašto se toliko kočim, suzdržavam! Zašto težim savršenosti ne vidjevši da trenutak prolazi mimo mene! Zašto si ne dajem priliku, bar priliku da pogriješim, da se nekome i ne svidim, da se i možda s nekim posvađam! Zašto sve guram pod stolicu!

Ta tišina između nas dvije podsjetila me da sam žir. Jer u svakom žiru nalazi se neki hrast. Nije ovo moja rečenica. Dobila sam je od divnog čovjeka koji mi je poznanik a koji je svojim davanjem inspirirao mene. Mnogi su me ljudi koji spadaju pod rubriku poznanika u ovom periodu pa čak i malo prije inspirirali dijeljenjem svojih talenata. Pa bilo bi grešno da to nisu učinili. 

Svi mi imamo nešto za dati svijetu, rekla sam stolici. Ja imam priliku inspirirati druge ljude kroz sebe i svoj rad, kroz svoj posao na moj način, ne tuđi. Na moj, jedan jedini, jedinstveni.

Spoznaja br. 9- SVJESNOST JE NOVA STVARNOST

Moja stolica sa početka ove priče zamijenila se nekom drugom stolicom. Ova je bijele boje, nije drvena. Mekana je, ima kotače. Stolica je u mojem malom kućnom uredu. Pohabana je na rubovima jer je toliko svima draga da se svi borimo za nju i stalo igram sa ukućanima igru: Tko digne guzicu, izgubi stolicu. 

Svako jutro me dočeka da zajedno sa mnom dočeka dan, u miru i tišini, 7 minuta prije 6. 

Premještala sam ju iz ureda u ured dok napokon nije stigla doma. I ja sam napokon stigla doma. Potpuno svjesna da tu i pripadam.

Za kraj – Optimizam je temeljna ljudska crta

Vratimo se na početak priče kad sam jednim uhom osluškivala situaciju koja se događa. Pratila sam 7 dana sve vijesti, mogli su na mojoj adresi otvoriti krizni stožer, znala sam sve statističke podatke. Koliko zaraženih, a koliko u samoizolaciji. 

Bila sam u strahu. Ako je netko kihnuo u mojoj kući od mene nije dobio pusu. Mislim da sam i knjigovotkinji bila naporna s tolikim pitanjima koja su proizlazila iz mjesta straha i panike. Mislim da sam zapravo išla i sebi na živce.

Prije koji dan ispred garaže prebirući limune sama sam sebi rekla: Znaš, ne veseli me smanjenje broja oboljelih ni popuštanje ili ova nova riječ – relaksiranje mjera.

Ne želim se vratiti u staro. Pandemija nije dobra stvar i nije rješenje. Nikako. Samo sam nekako tužna jer se bojim da će me probuditi i reći da sam sve ovo sanjala i da ću ja zaboraviti na moju drvenu stolicu i da neću biti svjesna činjenice da nešto dobro mogu dati. Što ako sve ovo zaboravim? Što ako opet budem korak ispred života? 

Potpuno smireno prebirući limune ona je odgovorila: Iva, ne moraš ništa, biraj projekte koje ćeš raditi jer tvoja snaga nije u bijegu. 

optimizam

A članak? Nije na meni da sudim. Na meni je da dam najbolje u ovom trenutku. Na meni je da pomognem poruci koju sam propustila kroz sebe dati tebi draga moja poduzetnice. Pa i kroz ove retke. 

I bila je to moja spoznaja, spoznaja bez rednog broja. Moj će optimizam dovršiti ovaj projekt koji sam započela. Sigurna sam u to. Zašto?
Jer je optimizam temeljna ljudska crta. Ima nešto u nama kao ljudima što je pozitivno i dobro i to nas tjera da pokušamo poboljšati svijet.

A ja apsolutno vjerujem da su izgledi za moj Green Hypnotic za budućnost divni.

Piše: Iva Tominović Matas; iva.tominovic@gmail.com, Green Hypnotic

Foto: Pexels, Unsplash

Koja je vaša reakcija na ovaj članak?
Edukativno
0
Konkretno
0
Motivirajuće
0
Nejasno
0
Za podijeliti
0
Pogledaj komentare

Napiši odgovor

Your email address will not be published.


© 2016 Žene i novac. Sva prava pridržana.

Zaokret Grupa - Business Cafe, KristinaErcegovic.com

Povratak na vrh stranice